Sretna je država u kojoj je kantautor poput Kreslina već četiri dekade u vrhu popularnosti

Koncem prvog tjedna prosinca poveo sam dragog prijatelja na jedan od tradicionalnih prosinačkih koncerata Vlade Kreslina u ljubljanskom Cankarjevom domu. Ostao je iznenađen širinom glazbe koju Kreslin nudi na takvim koncertima, ovaj put i auditivno i vizualno postavljenog kronološki; od početaka njegove gotovo pola stoljeća duge karijere u grupi Horizonti preko vokalne role u grupi Martin Krpan do najnovijih pjesama iz solističkog djelovanja začetog početom 90-ih. Za mene Kreslinova širina od utjecaja zaprimljenih od Dylana, Stonesa i The Banda do (prekmurskog) folka, popa, sevdaha, bluesa, rock’n’rolla i suradnji s nekadašnjom Beltinškom Bandom, koja je debelo prethodila slično ustrojenoj Springsteenovoj “Seeger Session band” avanturi, nije ništa nova, ali me ponovo fascinirala u Cankarjevom domu.

Nevjerojatno je u kakvoj je izvođačkoj kondiciji Kreslin čiji su 70. rođendan krasnim koncertom u Kinu Šiška koncem studenoga obilježili brojni mlađi slovenski kolege i kolegice, uključivši i američkog Ljubljančanina Chrisa Eckmana čiji su The Walkabouts još 1993. godine obradili “Tistu črnu kitaru”. I koliko je ponovo bio širok i dubok kao autor i izvođač, a na sličan način konstruirao je i album “Kje si bla doslej” na kojem nudi nadahnutu obradu The Weight” The Banda posvećenu pokojnom nizozemskom prijatelju,“Skači Marko” poput hommagea Chucku Berryju, mračni etno “Odi dežek” sa Zvezdanom Novaković, gyspy-swing “Temna je noč” s Momento Cigano, “Hej, muzikanti” s mladom reprericom Masayahom u posve drugačijoj roli i Marinom Martensson iz Laibacha te niz drugih, uključivši “Mali bogovi” s grupom Orlek i “Nocoj bomo mi prižgali dan” s njegovim pratećim sastavom Mali bogovi.

Većina pjesama je poznata otprije, no stari mačak slovenskog rocka i folka ih nudi u posve drugačijim snimkama, a najviše pažnju zaokupljaju dvije nove verzije hita “ S tabo je izi”, vedrija električna i mračnija akustična americana inačica koja bi i u Americi bila zapažena. Možda bi nekome moglo biti previše sastojaka, no Kreslin ih neviđenom lakoćom pomiruje u album kojim iznova potvrđuje zašto Slovenija može biti sretna što je kantautor takve kvalitete već duže od trideset godina u vrhu popularnosti. U Hrvatskoj je Gibonni tako popularan kantautor, ali ni on ne igra tako široko kao Kreslin kojeg publika u Hrvatskoj, jer ovdje sastav Martin Krpan nije bio popularan poput Lačnog Franza, nažalost nije prihvatila poput opravdano cijenjenog Zorana Predina.