STING & SHAGGY Nadam se da me ovog ljeta na Jadranu nitko neće terorizirati ovom zvizdarijom, rezolutan je glazbeni kritičar Jutarnjeg

Nitko ne može poreći tehničko znanje Stingu kao basistu i dva jako dobra albuma iz opusa grupe The Police - “Outlandos D’amour” i “Reggatta de Blanc” - na kojima je s bubnjarem Stewartom Copelandom i gitaristom Andyjem Summersom vješto balansirao na tankoj granici koja je češće spajala nego razdvajala post-punk/novi val i reggae/ska glazbu.

Poklonicima Stinga za volju priznat ću i da je, uz visoke naklade, znao u drugoj polovici 80-ih ubosti pokoju skladnu pjesmu na albumima s kojima je, uz povremeno suvisle stilske hibride, postao neizostavni dio pop-rock aristokracije. I to je manje-više sve dobro što mogu reći jer rijetko se u njega osjetio umjetnički nerv i stvaralački žar onih koji pristupaju glazbi kao da im o njoj ovisi sam život.

Ukratko, nakon spomenuta prva dva albuma grupe The Police, Sting se uglavnom doimao poput kalkulanta koji, uz prvenstveno dobru zaradu, želi dokazati i da je veliki umjetnik koji, eto, može briljirati u svakom stilu kojeg se dotakne. Nažalost, njegove stilske mijene u proteklih četvrt stoljeća uglavnom su bile jedinica za neukus, pogotovo kad bi se dotaknuo klasične glazbe (čemu smo svjedočili u zagrebačkoj Areni) ili uloge renesansnog trubadura s lutnjom (pod paskom Edina Karamazova), a sada i reggaea u kolaboraciji sa Shaggyjem koji, pak, nikada nije bio mjerilo za kvalitetu tog stila.

Uz to, previše volim reggae pa da vas ne bih upozorio da u što širem luku zaobiđete kooperaciju Stinga i Shaggyja. U stvaranju boljeg dojma, očito, nije pomogla ni činjenica da je The Police jedno vrijeme bio impresivan bjelački “punky reggae” trio pa čak ni, ajde da mu povjerujem, velika Stingova ljubav i poštovanje spram Boba Marleyja i njegovog svjetonazora “čiji ga duh progoni”.

S druge strane Shaggy, ovdje i dosta bitan koautor, bio je uspješan dancehall i raggamuffin hitmejker, ali nikada sa svojim “toastingom”, premda sam ga jednom uhvatio u Cannesu na dosta dobrom koncertu, nije postao ni sjenom reggae velikana s Jamajke. U konačnici “44/876” zvuči onako kako reggae zamišlja jedan, ordenom “Commander of British Empire” nakićen engleski aristokrat čija je kraljevina stoljećima muzla Jamajku kao svoje leno, uz “toastera” kojem pravi ili roots reggae nikada nije bio bitan za karijeru.

Na koncu činjenica da je Sting sa sebe u 66. godini života, uz šaljivog Shaggyja, napokon skinuo masku “ozbiljnog umjetnika” najveća je odlika, ali i najveća mana albuma “44/876” jer, kako zgodno napominje Ben Baumont-Thomas iz Guardiana, njihova suradnja zvuči poput izdašno financirane “školske zadaćnice na temu što sam radio na ljetnim ferijama”. U bolesno skupom karipskom resortu, naravno, u koji su Sting i Shaggy, poput velikih frajera, banuli s motociklima. Konačni rezultat je tek reggae lažnjak za šminkere oboružane brendovskom oblekicom, a nikako za prave reggae i ska šmekere.

Nadam se da me ovog ljeta na Jadranu nitko neće terorizirati ovom zvizdarijom Stinga & Shaggyja jer u 50 godina postojanja reggae glazbe ima barem dvije-tri tisuće boljih albuma tog žanra, a i da ne bi bilo demoliranja ugostiteljskog objekta.