Štulićev recept za koronakoncerte: Radije sedam večera za redom u klubu, nego jedna u dvorani

Četiri metra kvadratna po čovjeku, plesni podij koji nije dopušten, 500 posjetitelja u zatvorenom prostoru, a 1000 na otvorenom. Osoblje, izvođači i publika moraju biti evidentirani, a prodaja ulaznica elektronska.

Mjere HZJZ-a nije lako ispoštivati, ali s obzirom na epidemiološku situaciju i ono što se događalo u noćnim klubovima i na velikim svadbama, pitanje je može li se drukčije. Dakle, glazbenicima i svima ostalima koji žive od javnih nastupa ostaje prilagoditi se “novom normalnom” ili sustegnuti od nastupa.

Očekivano negativne reakcije već su počele pristizati s “estrade” pa tako Maja i Jole kažu da u takvim uvjetima oni, s obzirom na narav njihove glazbe i nastupa, ne mogu nastupati. Nešto slično prije koji tjedan, no u manje negativističkom tonu, rekao mi je i Mile Kekin jer mu je teško zamisliti takve koncerte Hladnog piva.

Doista, na takvim koncertima na kojima publika obično stoji, pleše, gura se naprijed-natrag, grli se i ljubi, skandira i zborno pjeva bilo bi nemoguće “ne širiti koronu” pa smo i došli do dileme kako održavati koncerte prema mjerama HZJZ-a koje su na snazi od srijede. Evo, stoga, analize čovjeka koji ne živi od koncerata, premda je i od toga nekoć živio, ali je već četiri desetljeća pasionirani posjetitelj nastupa brojnih domaćih i inozemnih glazbenika.

Što se inozemnih koncerata tiče, pogotovo jačih izvođača, na njih možemo zaboraviti jer u pandemijskim uvjetima putovanja i režima na granicama nemoguće se upustiti u organizaciju svjetske turneje. Osim ako niste jazz ili klasični glazbenik jer za njihove “sjedalačke” nastupe ne mijenja se bog zna što. To vrijedi i za rock i druge kantautore i grupe koji inače nastupaju za 50 do 500, a čiji nastupi “trpe” sjedenje.

Djelomice to vrijedi i za one, znatno popularnije izvođače rock, pop i zabavne glazbe koji su povremeno znali održavati koncerte i pred “publikom koja sjedi”. Primjerice, u Lisinskom, neovisno o tome je li posrijedi bila Doris Dragović ili Urban & 4. Uostalom, u Areni ili Domu sportova, čak i na koncertima Parnog valjka i Prljavog kazališta ili Hladnog piva i Pipsa, dio publike sjedi na tribinama dok dio radije bira stajanje u parteru. Takva “podjela” postoji na praktički svakom koncertu rock, rap i pop glazbe u Ciboni, Domu sportova ili Areni.

No, takvim se mjerama situacija stubokom mijenja za domaće rokere, repere, zabavnjake i narodnjake jer, sjedila publika ili stajala, nije isto kad popularniji domaći ili inozemni izvođači u Areni mogu nastupati ispred 15.000 ili 5000 ljudi, odnosno u Velikoj dvorani Doma sportova ispred 9000 ili 3000 ljudi ili u Maloj ispred 100 umjesto 3000 ljudi.

Mnogima će biti vrlo teško, ako ne i nemoguće, poslovati u takvim uvjetima, no da bi se dio koncerata popularnijih izvođača mogao održati, bilo bi uputno da gradovi, koji su najčešće (su)vlasnici sportskih koncertnih dvorana, maksimalno izađu u susret glazbenicima i organizatorima koncerata te drastično spuste cijenu njihova najma.

Nadalje, sad se vidi koliko bi Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i svakom iole većem gradu u Hrvatskoj dobro došli natkriveni “open-air” prostori poput ljubljanskih Križanki, u kojem bi se i po “novim regulama” mogli, kako-tako, održavati koncerti. Barem od ožujka do studenoga, kad ni publici ni izvođačima ne bi bilo prehladno jer ovo s koronom moglo bi potrajati do proljeća 2022. godine.

Nastupi pred manjim brojem ljudi u dvoranama bili bi koliko-toliko rentabilniji ako bi izvođači u istom prostoru nastupili dva ili tri dana zaredom, čime bi im najam scenske opreme i prostora možda bio isplativ, no time bi morala porasti i cijena ulaznica. Sjetimo se kako je Azra ranih 80-ih umjesto jednom u Domu sportova, sedam večeri zaredom nastupila u Kulušiću, od čega je opravdano nastao mit.

U svemu tome treba uzeti u obzir i bojazan publike od zaraze koronom jer čak i da se u “novom normalnom” koncerti održavaju kao u staro normalno doba, pitanje je koliko bi se publike doista odlučilo pohoditi takve nastupe. Pogotovo u zatvorenim prostorima. Drive-in koncerti, poput onog na zagrebačkom aerodromu na kojem su krajem svibnja zvijezde večeri bili Kawasaki 3p, sad mi se čine još boljom opcijom.

Na kraju, postoje i takozvani klupski koncerti za koje manje-više vrijedi isto što i za dvoranske. Ili će izvođači, dopušta li to “matematika”, pristati nastupiti dva-tri dana zaredom ispred manjeg broja ljudi u Tvornici, Vintageu ili Močvari, pa tako i u drugim gradovima, ili će ostati bez prihoda. Nažalost, nisam uvjeren da bi na jesen ili zimu, kad se očekuje “novi val”, ali ne glazbe nego Covida-19, propozicije HZJZ-a za održavanje javnih nastupa mogle biti blaže.

Ponovo, gradski uredi za kulturu i Ministarstvo kulture RH morali bi pojačano subvencionirati takve klubove da i njima i glazbenicima (p)ostane moguće poslovati u ovakvim uvjetima. Ili otvoreno reći da od svega nema ništa pa 15.000 ljudi koji žive od glazbe sljedeću godinu dotirati sa 4000 kuna mjesečno, koliko su proljetos dobivali oni čije je poslovanje palo za 50 ili više posto. Na godišnjoj razini to bi iznosilo 720 milijuna kuna.

Pošto si Republika Hrvatska to baš i ne može priuštiti, onda je logičnije da u “glazbeni krvotok” upumpa 70 milijuna kuna subvencija jer uz rizik od zaraze korone postoji i rizik od psihičkog obolijevanja, protiv čega je odlazak na koncerte vrlo dobar lijek.