SURFANJE TALOZIMA POVIJESTI I UMJETNOSTI Treći album perjanica folk rocka

Kad je 2008. godine na Sub Popu osvanuo istoimeni prvijenac Fleet Foxesa iz Seatlea, nije trebalo dugo da se taj bend počne slaviti kao perjanica folk-rocka 21. stoljeća koju su kritičari uspoređivali sa CSN&Y, Simonom & Garfunkelom, Fairport Conventionom, The Bandom i Beach Boysima. Iste sezone prvijenac “For Emma, Forever Ago” objavio je i Bon Iver, pravim imenom Justin Vernon, a spomenuta dva folk-rock albuma bila su ponajbolja ne samo među debitantskim nego uopće glazbenim izdanjima 2008. godine. Nakon drugog albuma “Helplessness Blues” (2011) lider Fleet Foxesa Robin Pecknold ponovo je odlučio studirati na sveučilištu Columbia, a Bon Iver posve otvoreno prigrlio moderne producentske alate. Šest godina je prošlo, za Bon Ivera znamo gdje je i što je postao, a kako stoje stvari s Fleet Foxes?

Ako je “Helplessness Blues” bio album o bespomoćnosti ljudi u kovitlacu prekinutih veza i nedokinute recesije, s uvrštavanjem sjevernoafričkih glazbenih motiva kakvih se ne bi posramili ni Paul Simon ili Page & Plant, “Crack-Up” se doima poput predavanja o književnosti, likovnosti i povijesti s niskom referenci o F. Scottu Fitzgeraldu i Knutu Hamsunu, Rimskom carstvu i drevnom Egiptu, američkom Građanskom ratu i Napoleonu, Goyinim slikama i Cassiusu Clayu.

Taj i takav “Crack-Up” je zapravo bijeg u svijet osobnih interesa, pronađen u talozima povijesti i umjetnosti. Doduše, u glazbi i danas preferiram konfrontaciju s pošastima suvremene civilizacije, ako je takvom uopće više možemo zvati, ali sve češće čovjeku valja tek naći “pukotinu” kroz koju može pobjeći u neki pametniji i smisleniji sadržaj kakav, primjerice, nude knjižnice i kolekcije starih ploča. Naravno da pri tome ne treba odbacivati ono što je i danas dobro, poput albuma “Crack-Up” Fleet Foxesa, pa čak ni neke prednosti tehnologije, ali ne valja ni robovati svemu novome, pogotovo ako vam to novo ne treba za svakodnevni život ili vam nije po ukusu.

U skladu s time “Crack-Up” je tematski zakučast album, djelomice s ne baš razumljivim referencama i namjernim miješanjem likova i događaja iz raznih razdoblja i sfera povijesti i umjetnosti, no njegovu ljepotu, ako nešto znate o glazbi i njezinim povijesnim talozima, lako je prihvatiti i u njoj uživati jer Fleet Foxes pri tome ne mare ni za trendove ni za popularnost nego samo za ono što je njima važno u glazbi i umjetnosti.

Ponekad takav, samodostatan i samozadovoljan, stav zna nervirati, no kad je posrijedi album s tako lijepim melodijama, vokalnim harmonijama i finim balansom instrumenata kakvih se ne bi posramili ni najveći ni najcjenjeniji autori i izvođači folka i rocka s početka ovog teksta, takav stav nije mana nego vrlina. Uostalom, izvođači koji su svjesno podilazili masama često su sumnjiviji od onih koji u svojoj potrazi za umjetnošću ne mare za masovnu publiku, ali da je “Crack-Up” teško “provaliti”, to stoji.