Talentiran, no previše incidentan za festivalske pozornice... 34 godine nakon smrti, napokon je dobio priznanje

Trideset i četiri godine nakon smrti, (ne samo!) splitski kantautor Toma Bebić dobit će dugoočekivano priznanje hrvatske rock i off zajednice, nagradu za životno djelo. Rođen u Splitu 1939., Bebić je bio, kako ga opisuje glazbeni kritičar Zlatko Gall, “aforističar, razbarušeni pjesnik, kozer, tvrdoglavi zagovaratelj baš svake alternative, čak i autor slikovnica i knjiga uvrnutih aforizama”. Povod za Rock&Off priznanje je njegov skromni, ali iznimno utjecajni diskografski trag s albumima “Volite se, ljudožderi” (1976.) i “Oya Noya” (1980.), nizom singlova te posthumnim kompilacijama i izdanjima.

Pretalentiran za marginu, a previše incidentan za festivalske pozornice, previše neshvaćen u vlastitoj sredini i vremenu, a premalo ambiciozan za ozbiljnu karijeru u metropoli, Bebić je autor kojeg su nadživjele njegove pjesme. I kako to već biva s velikim pjesmama, a pogotovo s pjesmama osobenjaka poput Tome Bebića, one postaju tradicijska baština, narodno blago bez svog izvora i potpisa. “Kaleta”, “Leute moj” i “Ča smo na ovom svitu” prisvojili su dalmatinske klape, bendovi na ljetnim terasama, šansonijeri na amaterskim natjecanjima i DJ-i na ribarskim feštama u primorskim mjestima tijekom sezone.

Drugi pol Bebićevog autorstva bio je onaj progresivni, kako u poetskom, tako i glazbenom smislu. Dalmatinski amalgam Toma Waitsa, Shanea Macgowana (“Jedem iz potrebe, a pijem iz zadovoljstva!” jedan je od omiljenih Tominih aforizama) i Sixta Rodrigueza ogledao se u Bebićevim pjesmama poput “Tu tu, auto, vrag ti piz odnija”, “Oya Noya” i “Smoči svoj…”. Surađujući s domaćim glazbenicima, predvodnicima prog i fusion rocka poput Vedrana Božića, Mate Došena, Branimira Lamberta Živkovića, Željka Brodarića Jappe te mladog talentiranog bubnjara Mile Vasića koji je kasnije postao Jasmin Stavros, Bebićeva poezija dobila je glazbeno ruho koje je uvelike stršalo u odnosu na dominantne (festivalske) aranžmane i suzvučja.

Toma Bebić

Stanko Karaman

Devedesetih godina, nakon svoje smrti 1990., Toma Bebić “oživljava” zahvaljujući entuzijazmu Feral Tribunea čija biblioteka objavljuje box set njegovih knjiga i CD kompilaciju, ali se i na sceni pojavljuju TBF, (“Toma Bebić fanovi”), koji ne samo da nastavljaju njegovu poetiku opisujući naličje razglednice Cvita Mediterana, već koriste njegove glazbene motive kao semplove u svojim pjesmama. Vrata Tomine riznice novim će generacijama odškrinuti i Luky te Marijan Ban, još jedan veliki pjesnik Splita i Dalmacije čiji je glas, kao i Bebićev, negativ raskošnih vokalnih akrobacija s pozornica Splitskih festivala i pjevačkih natjecanja.

Nagradu za životno djelo Tominoj obitelji na pozornici zagrebačke Tvornice uručit će članovi TBF-a čiji je Saša Antić u svom stilu prokomentirao: “‘Ko može bit‘ toliko munjen i dat‘ jednom takvom čoviku bilo kakvu nagradu?! Toma cili život nije zna s čim bi se bavija, pa je malo tija bit‘ pilot, pa nastavnik, pa brodski strojar, pa novinar, pa je na kraju posta kantautor. Valjda zato jer je piva ka‘ kanta. I šta je najgore, nastupa je masu puta na Splitskom festivalu i svaki put bi doša obučen ka da ide u ribe. Kažu da je i slika, pa je nakon prve i jedine izložbe koju je priredija u vlastitom stanu zapalija sve slike. Naravno, pisa je i aforizme, čak i ima par dobrih, recimo ovaj: Aforizam je roman što ga je napisao lijenčina”.

Možda bi bilo prigodno završiti ovaj tekst još jednom Tominom dosjetkom kako je “smrt orgazam života”. No kao da već možemo čuti njegov opori glas s one strane: “Nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad ja rečen da je gotovo!”.