TAMARA OBROVAC Glazbu kakvu ja izvodim moraš 'popiti s majčinim mlijekom'. Za nju, kao i za bilo koju umjetnost, potrebna je izolacija...

Tamara Obrovac, etno-jazz glazbenica i kantautorica, na intervju dolazi, kaže, “iz vrta”. No dobro, u vrtu joj je prošao prethodni dan, a sad je napravila frizuru od guste smeđe kose, našminkala se, uredila nokte - ipak je ona umjetnica čija je karijera davno prerasla granice Hrvatske. U Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti, 6. lipnja imat će sa svojim Transhistria ansamblom koncert s Jazz orkestrom HRT-a.

- Je, zanimljiva suradnja, i na neki način zahtjevna. Napraviti amalgam fiksnih i otvorenih glazbenih dijelova između sjajnog mladog orkestra HRT-a i mog Transhistria ansambla, koji svira na ritmički dosta zahtjevan način.

Ali da, vrt, kuća… Svako malo podsjeti i sebe i mene da joj je to bio potez života. U malom mjestu kraj Svetvinčenta izgradila je kuću. Ogradila bazenčiće zemlje da zaštiti stabla koja ondje rastu. Kosi. Tu su i lavanda, ružmarin, kadifice.

- Trenutačni odmak od svakodnevnih obaveza koje ponekad frustriraju - kaže. Ako treba na koncert, u Hrvatsku, Italiju, Austriju - a sve joj je to na popisu ovoga ljeta - sjeda u auto i vozi muškom odvažnošću. Dobila je nekoliko Porina, bila nominirana za BBC-jevu nagradu World Music.

Sjećam vas se uvijek okružene mnoštvom ljudi. Kako ste se odlučili na korak u samoću?

- Prije 15 godina prodala sam stan u Puli, kupila zemlju od općine, dok su cijene bile razumne… baka Ulika s kojom sam živjela u Puli mi je umrla, prestao je jedan dio života. I da nije ponekad mnogo organizacijskog posla, koji sama vodim, bilo bi fantastično. Za moju glazbu, kao i za bilo koju umjetnost, potrebna je izolacija. Ne, ne vježbam puno fizički, mnogo više vježbam stanje duha… stanje kad si kao osoba nebitan, a bitno je da postaneš protočan kanal za glazbu, za to su jako važni glazbenici tj. band, ja imam sreću da su moji sjajni…

Kao da samu sebe gledate malo sa strane?

- To je neka vrsta transa za koji je bitna odsutnost straha i zanatska sigurnost… To je došlo s vremenom; kad sam bila mlađa, bilo mi je teže to postići, ali uvijek sam uspjela upasti u to stanje, “u glazbu”, valjda je to prirodna posljedica talenta. Sa zrelošću i iskustvom dolazi i sigurnost prihvaćanja. Tko kaže da mu prihvaćanje nije važno, vjerojatno ne govori istinu... Ipak smo socijalna bića. Nije mi baš jako bitno što tko o meni inače govori, ali mi je iznimno bitno kako me prihvaćaju na sceni. To je pitanje istine u glazbi.

Uvijek ste bili “tough girl”, sjećam vas se s faksa. Znali ste reći svakome svoje, znali ste kamo idete…

- Ma ne, uvijek sam bila i predivlja i preosjetljiva! Bila sam vrlo nesigurna, valjda je to bio obrambeni mehanizam. To mi se i u pjevanju na početku događalo, kad sam bila nesigurna, da vrlo glasno pjevam. To je nekakav “overdose” izričaja od straha. Iako su me uvijek hvalili nakon tih svirki, ja sam bila nesretna, znala sam da to nije to.

Što vam je najvažnije u vašoj glazbi?

- Originalnost. Od početka. Uvijek sam bježala od nečega što bih prepoznavala, pogotovo u skladanju. Tražila sam svoju “istinu”, i ostajem pri toj riječi, premda su velike riječi profanirane. Učila sam kroz jazz standarde, koji su osnovni vokabular jazza, a onda i kroz svoje skladanje. Otkrila sam i važnost jezika tj. dijalekta - shvatila sam da nisam Amerikanka nego Istrijanka. Verbalna komponenta dijalekta nosi emotivnu težinu i istinu, a dijalekt ima i svoju govornu melodioznost koja vas odvodi i u glazbenu.

To živi u vama, ili morate istraživati?

- Da, živi, premda u Istri postoje dijalektalni govori potpuno različiti od mojega. Osnovna podjela je na slavenske i romanske dijalekte, od kojih oba imaju svoje podvarijante. Samo na sedam kilometara od Svetvinčenta postoji žminjski, pa pićanština, pa labinština, gdje govore “co”, ili “ca”, ne “ča”, pa ročki ili buzetski, koji imaju kaj, ili preglase. Od romanskih dijalekata uglazbila sam istroromanski vodnjanski dijalekt, zatim istrorumunjski, ali dosta sam oprezna prilikom pjevanja na dijalektima koji nisu moji, kao i prilikom izvedbe tradicionalne glazbe; vrlo je teško pravilno otpjevati tradicionalnu pjesmu, osim ako nisi rastao s time. To je netemperirana glazba, koju, kako dobro kaže narod, “moraš popiti s majčinim mlijekom”.

Netemperirana glazba?

- Znači da razmaci između tonova u glazbenoj skali nisu isti, da postoji nekoliko mjesta u skali koja su nemjerljiva današnjim metrom tonova i polutonova…To je taj “klizni zvuk” koji čovjek odrastanjem ima u sebi.

Počeli ste s glazbom rano. Baka Ulika vas je odvela u muzičku školu.

- Baka Ulika bila je borac za mnoga moja prava... u Puli sam završila osnovnu i srednju glazbenu, a već na prvoj godini faksa u Zagrebu otkrila sam jazz… Odmah nakon dolaska u Zagreb oformila sam svoj band, za koji sam napisala nekih desetak kompozicija na posuđenoj gitari, za neke je tekstove napisala slavna novinarka Jasna Babić. “Cesta bijela”, “Turistička”... Bile smo cimerice, u Voltinom. Krasan studentski život, prva samostalnost, premda ja ni kod kuće nisam imala neke posebne restrikcije. Volim Zagreb, provela sam u njemu šest bitnih godina, imala prve svirke, upoznala tada mlade dečke koji su svirali jazz - Mladen Baraković, Saša Nestorović, Mario Igrec, Davor Križić, Kruno Levačić, koji je odonda ostao moj vjerni bubnjar… Shvatila sam da je jazz ono što hoću, zbog slobode koju pruža, ali kako volim rušiti kanone, nisam dugo ostala ni u samom jazzu u klasičnom smislu.

Postali ste etno jazzerica.

- Recimo da to nije loš naziv, ali ja puno više volim reći - improvizirana glazba.

U pjesmi “Črno zlo”…

- E, to je remek-djelo teksta Milana Rakovca! O percepciji života, “svi mački me grebu, svi bregi me grizu, svi mravi me čiplju”. Sve mi je! I nikoga nema tko bi mi pomogao i priznao moju ili tuđu “krivicu i pravicu”. Istarski i univerzalno.

Kako biste htjeli da se vaša karijera dalje razvija?

- E, pa, kako sam “malih potriba”, željela bih samo da imam više vremena i mira, da se mogu više posvetiti glazbi i skladanju. Još uvijek puno organizacije i administracije radim sama; znači ono što bi mi trebalo jest ono što vani zovu “artist management”. Bog (ma tko ili što on bio) dao nam je malo vremena, pa kad je nekome već dao toliko talenta koliko je meni izgleda dao, bilo bi dobro da ga trošim na ono za što sam najtalentiranija.

Ne nedostaje vam društveni život?

- Joj, ne!

Meni se ponekad čini, ako bi me dvoje-troje meni bitnih ljudi posjećivalo, ja bih mogla sasvim prestati izlaziti iz stana.

- Meni bi nokti narasli, brada, brkovi… bila bih kao pustinjak. Neku večer slušam susjeda kako nešto psuje dok vodi kravu, i kažem svom starom - e, da mi je netko rekao kako će mi jednog dana najljepša glazba biti susjed koji psuje na kravu…

Prije nismo bile takve čudakinje.

- Ne. Ali to je normalno. Poslije četrdesete čovjek počinje percipirati male stvari koje čine tkanje života..

Tata je slikar, razumio je vašu glad za slobodom?

- Puno mi je pomogao, ohrabrio me. Jednom sam mu rekla - onda si me dobro odgajao, kad si bio tako siguran u mene. A on “ma nisam te uopće odgajao, samo sam pazio da te drugi ne odgajaju”.

Što ste slušali kao mladi? Vjerojatno ste počeli s Billie Holiday i Ellom Fitzgerald, to često kažu oni koji vole jazz.

- Da, što se pjevačica tiče, ali kasnije sam preslušala sve jazz “klasike”… sjećam se i prvih glazbenih fascinacija; kad sam prvi put kao dijete čula na televiziji Big band Glenna Milera, pa kasnije otkrila gospel, soul…

Od onoga što je moja generacija u srednjoj školi slušala nisam slušala gotovo ništa, bila sam od početka privučena jazzom, soulom, funky glazbom, znači takozvanom “crnačkom” glazbom. Sjećam se da sam od stranog rocka imala jednu ploču od Status Quoa, a od domaćeg od Buldožera… a album Greatest hits Arethe Franklin bio je gotovo svakodnevno sviran na mojoj Tosci 10.

Na faksu sam počela intenzivno slušati jazz, preslušala sam sve do čega sam mogla doći. I Birda, Milesa, Coltrainea, Bila Evansa, Keitha Jarreta, Cassandru Wilson, Betty Carter… ali svaka glazba koja ima emociju djeluje na mene, nevezano na žanr, mogu me rasplakati i Eric Clapton i Rene Flemming.

Mi, rođeni 60-ih, bili smo neka prva punk generacija, iako nam mnogima i nije bio posebno važan.

- Je, točno. Meni je punk imao previše socijalne, a premalo glazbene komponente. Iako mi žanr nije nikad bio odlučujuć, iako sam završila srednju glazbenu za flautu, klasika me nije privukla, mislim, zbog nedostatka otvorenosti. Tek sada joj se polako vraćam. Nedavno sam uhvatila na TV-u koncert Berlinske filharmonije. Senzacionalno. Navečer upalim TV da mi pogasi tu glazbu u glavi. Teško mi se isključiti iz moje glazbe... Često nisam ni svjesna da stalno vrtim nešto u glavi.

Zašto ste uopće upisivali sociologiju?

- Zanimalo me zašto se grupe ljudi, klasne, kulturne, nacionalne, tako različito ponašaju, gdje je suština toga. Pripadanje određenom socijalnom miljeu svakako djelomično određuje čovjekovo ponašanje i stavove, a kako su ponekad socijalno izopćenje ili socijalna smrt značili gotovo i fizičku, čini mi se da neke stvari izviru iz primordijalne borbe za opstanak.

Kako vam je bilo skladati glazbu za film “Što je muškarac bez brkova”?

- Vrlo lijepo iskustvo! To je bilo 2005., a nakon filma i hita “Daleko je”, primijetila sam da me počeo prepoznavati širi krug ljudi. Puno sam naučila radeći s Hrvojem Hribarom. Izbor glazbe je redateljski posao, a ja mogu samo naći način kako da tu njegovu želju artikuliram. Hribar mi je dao prave, sjajne upute. Glazbom možete potpuno promijeniti žanr filma. Radila sam glazbu i za “Noćne brodove” Igora Mirkovića, “Piran, Pirano” Gorana Vojnovića, “Ono sve što znaš o meni” Bobe Jelčića. Radim dosta i za kazalište.

Što smatrate dosadašnjim vrhuncima karijere?

- Nominacija za BBC-jevu World Music Award, internacionalno gledano. Dva posljednja inozemna izdanja CD-a, “Ulika Revival” za Unit records i “Canta amorosa” za Alesa Records.

Slušaju li se negdje u Svetvinčentu, Savičenti, narodnjaci?

- Koliko ja znam, ne.

Jeste li vi nekad poslušali turbofolk?

- Ne, čak ni ne znam točno tko spada u taj kontekst. A od susreta s pravom etno glazbom sjećam se da mi je netko u srednjoj školi poklonio ploču Esme Redžepove, strašan ansambl… Sjećam se da je u tom bandu svirao Boki Milošević. Strašan klarinetist i odličan bend. Glazba je ili dobra ili nije, nebitan je žanr.

Zašto toliko mladih sluša turbofolk?

- Nisam ozbiljno razmišljala o tome, ali možda iz dva razloga: on je zabranjeno voće. Dobro, možda nije zabranjeno, koliko je socijalno izopćeno. No vjerojatno ima i tu komponentu razularenosti i razuzdanosti kojom se ljudi koji to slušaju valjda rasterećuju od užasa ovog našeg tranzicijskog kapitalizma, pa uz to malo piju, porazbijaju čaše, izbace stres iz sebe u miljeu koji to ne osuđuje.

Na vašem koncertu nema takvog pražnjenja?

- Ne. Nadam se da publika ode u neki drugi svijet u koji i mi odemo kad sviramo.

“Se me ra morte privari” (Ako me smrt prevari)... to je pjesma o strahu od smrti? Imate strahova?

- Uglazbila sam stihove Silvane Brkarić-Krculić koji govore o tome hoću li stići napraviti u životu sve što želim, pa, recimo, o strahu od nemoći. Rijetko sam inače bolesna, ali prije nekoliko sam godina imala neku upalu facijalnog mišića, nisam mogla gutati, jesti, shvatila sam da sam krhka, mala. A smrt… čovjek stari, i na drugačiji način vidi odlazak s ovog svijeta… Kad si mlad, to ti je nezamislivo. Jedino što bih htjela, za 500 godina da se barem na pet minuta vratim, samo da vidim kamo je sve ovo otišlo! Zanima me jesmo li uspjeli sve uništiti ili smo na vrijeme shvatili… Inače sam optimist, vjerujem u mogućnost duhovnog napretka čovječanstva.

Koju glazbu nikako ne možete slušati?

- Lošu, koja nije napravljena istinskom motivacijom, nego kalkulacijom.

Jeste li aktivni oko “ženskih pitanja” u politici - Istanbulske konvencije, ProLife pokreta?

- Nisam, a kao građanin tužna sam zbog naše ne baš blistave hrvatske zbilje.

Tako nam jako nedostaje zajedništvo. Premladi smo kao država, i nismo, povijesno, navikli biti sami sebi gazde.