THE AFGHAN WHIGS Kultni sastav koji je iskusio i pakao i raj grunge-rocka napokon u Zagrebu

Na prijelazu iz 80-ih u 90-e nije bilo jednostavno, kao danas, doći do informacija o izvođačima, a kamoli čuti nešto od glazbe koja te zanima, osim ako ista nije bila “licencno” objavljena u nas na LP pločama. To, da budu objavljena i u nas, nažalost nije bio slučaj s izdanjima diskografske kuće Sub Pop iz Seattlea na kojoj je inicirana grunge-rock eksplozija, a po koje smo morali putovati u Austriju ili Njemačku, barem dok se na zagrebačkoj Trešnjevci nije otvorio LP shop “Iz sve snage”, tada jedan od rijetkih domaćih punktova s uvoznim albumima alternativnog rocka, nad kojima smo slinili poput prasaca nad kopanjom. Zato smo uglavnom mislili da sve što je tada objavljivao Sub Pop spada u grunge-rock iz Seattlea, što i nije bilo daleko od istine, premda smo kroz The Walkabouts shvatili da ne svira baš svaki bend s te etikete grunge-rock te da nisu svi iz Seattlea. U takve, izdvojene slučajeve spadao je i The Afghan Whigs iz Cincinnatija, Ohio, ujedno tek drugi sastav koji je 1989. godine potpisao ugovor za Sub Pop, a da nije potjecao iz Seattlea. Takva, logična, diverzifikacija izvođača - stilska, sadržajna i zemljopisna - već će sredinom 90-ih postati modus operandi i uvjet opstanka Sub Popa.

Anksiozni i puteni

No, “Up In It” (1990), prvi pravi album The Afghan Whigsa nakon samizdata “Big Top Halloween” (1988), producirao je “kućni producent” Sub Popa, Jack Endino, koji je isti posao obavio za antologijski debi Nirvane “Bleach” (1989) i kultni mini-album Mudhoneyja “Superfuzzbigmuff” (1989). Dakle, ako ga je objavio Sub Pop, a producirao Jack Endino, čak i ako im fotku na omotu prvijenca “Up In It” nije snimio Sub Popov fotograf Charles Peterson, onda The Afghan Whigs mora da su grunge-rock i točka. Iz postmodernističke “anything goes” perspektive takvo se “čistunstvo” čini nebitnim, ali osobno i danas smatram da je jako važno reći tko i kako svira, te gdje nešto spada u univerzumu popularne glazbe i od čega se sastoji. Ubrzo smo počeli shvaćati da The Afghan Whigs, pogotovo kad smo čuli album “Congregation” (1992) s onim prekrasnim omotom na kojem jedna naga crnkinja u naručju drži bjeloputu bebu, miješaju neke sastojke koji se baš i nisu mogli čuti u grungeu, pa čak ni na hard rockerski postavljenom prvijencu Pearl Jama “Ten” (1991), metaliziranom Soundgardenu s “Badmotorfingera” (1991) ili na Nirvaninom megaseleru “Nevermind” (1991) s naglašenim pop melodijama. I premda nikada nisu bili tako žestoki i masivni, ni postali popularni poput spomenutih, The Afghan Whigs privlačili su pažnju na jedan drugačiji način. S jedne strane su zvučali anksiozno i nervozno, s druge hedonistički i puteno, balansirajući između sirove snage i baršunaste suptilnosti. Vokal Grega Dullija mogao je urlati poput onog Marka Arma, Eddieja Veddera, Kurta Cobaina ili Chrisa Cornella, ali i biti nježan poput kreme za onu istu bebu s ovitka “Congregationa”. Glazba, pak, koliko se uklapala u neke postavke grungea, toliko se od njega odmicala prema funku, soulu, post-punku, bluesu, prog-rocku i onome što ćemo kasnije zvati indie-rock. Tada je to bila čudna mješavina, pogotovo za jedan bend sa Sub Popa.

Stoga će već naredne, 1993. godine, The Afghan Whigs, kao i niz drugih bendova, napustiti Sub Pop i skrasiti se na Elektri koja se zbog iskustva s The Doors i Love, The Stooges i MC5, činila idealnim novim domom. Iste godine objavljen album “Gentlemen” donosi još naglašeniju emotivnost i fascinantne melodije, no pjevač i gitarist Greg Dulli se nije ni s tim albumom prometnuo u zvijezdu poput Cobaina, Veddera ili Cornella, baš kao što to nije uspjelo ni Marku Laneganu iz proto-grunge sastava Screaming Trees s kojim će se niz godina kasnije naći u istom, opako mračnom i opasnom bendu The Gutter Twins. Sadomazohizam, otuđenje, nezajažljivi seksualni apetit u sukobu s (ne)osvojenim ženama koje su mu se tada dopadale, žudnja i frustracija; to su bile teme s albuma “Gentlemen”, jednog od najfascinantnijih i najukusnijih (alter) rock albuma 90-ih. Iduće godine Dulli se našao i u stelarnoj postavi za soundtrack filma “Backbeat”, biografskoj priči o Beatlesima u Hamburgu. Na soundtracku, ujedno i najboljoj posveti Beatlesima ikada, premda sačinjenoj od obrada koje su početkom 60-ih u Hamburgu svirali “Fab Four” jer tada još nisu imali zalihu svojih pjesama, Dulli “pjeva” Johna Lennona dok je bitno manja “pjevačka rola” Paula McCartneyja zapala Davea Pirnera iz Soul Asyluma, a uz njih su svirali Mike Mills (R.E.M.), Thurston Moore (Sonic Youth), Don Fleming (Gumball) i Dave Grohl (Foo Fighters).

Grohl ga ugostio

Zanimljivo je i da je Grohl na eponimnom debiju Foo Fightersa iz 1995. godine, a na kojem je posve sam odsvirao sve instrumente, kao jedinog drugog glazbenika ugostio samo Grega Dullija. No, dok je Grohl živio prilično ili barem relativno zdravo, Dulli se sredinom 90-ih utapao u narkoticima i autodestrukciji, baš poput Marka Lanegana. Otuda i naziv njihovog zajedničkog projekta The Gutter Twins (“Slivnički blizanci”), nazvanih tako i po uzoru na zajednički nadimak Jaggera i Richardsa, The Glimmer Twins (“Treperavi blizanci”) koji će uslijediti malo prije ponovnog ujedinjenja The Afghan Whigsa. Naime, The Afghan Whigs su se razišli početkom milenija, nakon još jednog emotivnog albuma, “The Black Love” (Elektra, 1996.) i “1965” (Columbia, 1998.), na kojem su u prvi plan iskočili soul, jazz i R&B iza kojeg tutnji dobro podmazana rock mašina. No, sukobi s izdavačkim kućama i činjenica da se mimo kritike, koja ih je hvalila, publika u značajnijoj mjeri nije zakačila za taj bend nego uredno “pušila” loše fore grozomornih post-grunge bendova koji su napokon ubili taj žanr više nego li samoubojstvo Kurta Cobaina, mada je već tada taj posljednji veliki i važni stil rocka bio upokojen. Ako ćemo pravo, grunge su ubili pohlepa diskografske industrije, masovnost publike i pomodnost izvođača koji su mlatili pare na lešu i duhu Cobaina.

Utvare u prošlosti

Unutarnje trzavice također su pridonijele razlazu The Afghan Whigsa koji se nakon jedne kratke epizode iz 2006. godine “za pravo” okupljaju 2012. godine da bi za onaj isti, ali sada posve drugačiji Sub Pop objavili povratnički album “Do The Beast” (2014), jedan od desetak najboljih iz te godine. Dullijeva poetika, i dalje puna žudnje za ljubavlju, ali i nastojanja za obračun s unutarnjim demonima poput teške depresije i još teže ovisnosti o kokainu, težnji za pripadanjem, ali i potrebom za autodestruktivnom samoćom, psihičkim rastrojstvom i povrjeđivanjem bližnjih iznova prati dramatična glazba koja podjednako pripada nasljeđu post-punk manufaktura poput Factoryja s jedne i soul-tvornica poput Motowna s druge strane glazbenog spektra. Nešto slično stoji i za netom objavljeni “In Spades” (2017), osjenčan emotivnim stanjima, glazbenim svjetovima u rasponu od gothic do prog-rocka te od white-funka do post-punka i autoegzorcizmom kroz koje Greg Dulli i njegova družina brode poput okorjelih mornara koji su iskusili razna mora i razne more u potrazi za tlom za koje još nisu sigurni je li doista pouzdano za sidrenje ili samo još jedna izmaštana obala puna čudovišta iz današnjice i utvara iz prošlosti.

Ta posljednja dva albuma The Afghan Whigsa tek su nešto manje mračna i opasna od za sada jedinog albuma The Gutter Twins, “Saturnalia” (2007), na kojem se Greg Dulli i Mark Lanegan gotovo pa natječu koji je od njih veći lord tame, ali i emotivnije rastrojeni hipersenzibilac, osuđen na robiju u tijelu živog mrtvaca čijim venama punim ožiljaka struje jezovita psihodelija, seksom opsjednuti soul, mračan gothic-rock, sjećanja na grunge-ludilo koje su preživjeli u mladosti i mučan blues. Pod tim imenom, The Gutter Twins, izgledali su i zvučali poput “sotonskih Everly Brothersa”, a s takvom opasnošću teško bi se mogli mjeriti i najžilaviji sinovi rock’n’rolla poput Jaggera i Richardsa, “The Glimmer Twinsa”. Ne manje važno, Greg Dulli je između raspada i definitivne obnove The Afghan Whigsa te spomenute kolaboracije u okviru The Gutter Twinsa snimio i nekoliko albuma s The Twilight Singersima, s kojima je prije desetak godina, također s Laneganom, nastupio u Zagrebu, a u koji sada napokon stiže i s kultnim The Afghan Whigsima, jednim od najvažnijih, ali i danas nedovoljno cijenjenih i nedostatno popularnih bendova američkog alter-rocka od 80-ih naovamo.