THEE MELOMEN Legende 'zatajene' scene zagrebačkih garažnih bendova nastavljaju liniju The Sonicsa, New York Dollsa i Ramonesa

Mi smo manjina, ostatak društva u Hrvatskoj je nešto drugo, rekoše nedavno Jonathan u intervjuu kolegi Goranu Šikiću iz Jutarnjeg lista. Kad tako rezonira bend koji je unatoč pjevanju na engleskom jeziku ipak dosegnuo pristojnu razinu popularnosti u Hrvatskoj te s “I Never meant To Be There” osvojio novinarsku glazbenu nagradu Rock & Off u kategoriji pjesme godine, a uskoro ih očekuje i turneja po Americi, onda možete misliti kako je bendovima poput Thee Melomena; čak i ako je u travnju 2017. godine taj bend uz Disciplinu kičme, Vaska Atanasoskog i Mike Watta (ex-Minutemen, Firehose, The Stooges) uvršten na u Americi objavljen singl “Balkans-Pedro Four-Way”.

Je li za takav, prilično off-status bendova poput Thee Melomena, Erotic Biljana & His Hereticsa koji su nedavno proslavili dvadeset godina svog garage-punka, B And The Bopsa koji sa svojim rockabillyjem već niz godina nastupaju i ploče objavljuju u inozemstvu, Them Moose Rush (prog-rock), Cojonesa (stoner-rock), Tyger Lamba (surf-rock), My Buddy Moosea (americana), Kensington Lime (jangle-pop), Irene Žilić (indie-rock kantautorice koja je nedavno bila gost Morcheebe na britanskom dijelu turneje), The Marshmallow Notebooksa (indie-pop), J.R. Augusta (classic-rock) i niza drugih, poput Luke Belanija od kojeg već dugo nismo čuli ništa novog, “kriv” engleski jezik na kojem pjevaju?

Možda ili vjerojatno, no ako bi im na hrvatskom prolaz do domaće publike bio nešto lakši, čini se da ni u tom slučaju ti izvođači ne bi ovdje bili bitno popularniji, a za tu ilustraciju neka posluži i usporedba statusa kod publike kantautorica Nine Romić (na hrvatskom) i Lovely Quinces (na engleskom) ili bendova Punčki (na hrvatskom) i Jonathana (na engleskom). Ono što želim reći je da u Hrvatskoj, unatoč informacijskim i streaming blagodatima interneta, postoji “zatajena” scena stilski i estetski profiliranih i kvalitetnih izvođača koji ne nalaze put do šire publike.

Čast bogu, ne bi Thee Melomen, čiji su članovi (Vedran Cesarec - ritam gitara i vokal, Mislav Kurspahić - bas i prateći vokali, Vedran Majstorović - bubnjevi i prateći vokali te kao gost Ivica Babić - solo gitara) svirali u nizu zagrebačkih garage-punk bendova poput Erotic Biljana & His Hereticsa i Babiesa, bili ni u vrhu popularnosti da kojim slučajem dolaze iz Amerike ili Skandinavije. Globalni pop ukus je takav kakav jest, no od tamo bi ipak imali više šanse za lokalno i internacionalno djelovanje.

Ovako, aktivnost Thee Melomena doima se uzaludnom, no zauzvrat nam nude posvećenost garage-rocku isključivo radi ljubavi prema takvoj vrsti glazbe. Zbog te svoje strasti Thee Melomen na LP-u “Dissapear”, uvjerljivijem od mini-albuma “Chinatown”, ulaze u krug onih domaćih bendova koji se bez problema mogu uspoređivati sa skandinavskim poput The Hellacoptersa, The Nomadsa, The Creepsa, The Flaming Sideburnsa i Turbonegra. Ili s američkim poput Mono Mena, The Humpersa, The Devil Dogsa i drugima koji su se nastavili na liniju The Sonicsa, New York Dollsa, Ramonesa i Johnny Thundersa & The Heartbreakersa.

Zahvaljujući i uletima usne harmonike (Tomislava Žalca) Thee Melomen imaju i dodirnih točaka s estetikom ranih snimaka The Rolling Stonesa, The Animalsa, Johna Mayalla & The Bluesbreakersa i The Yarbirdsa.