SLOVENSKI SPRINGSTEEN

TIHI ČOVJEK IZ PREKMURJA S CRNOM GITAROM I PREDIVNIM ROOTS ROCK PJESMAMA Žao mi je što mi u Hrvatskoj nemamo ovakvog kantautora...

 Davor Pongračić / CROPIX
Kompilacija jednog od najvećih i najvažnijih slovenskih kantautora, poniklog na zasadima Drage Mlinarca, čiji koncerti  nalikuju onima Cooderovog Buena Vista Social Cluba, još jedna je prilika za upoznavanje hrvatske publike s njegovim opusom

U njegovo mjestašce stigao je cirkus u kojem je kao dječarac sredinom 60-ih prvi put čuo Rolling Stonese. To ga je nagnalo da kao mladić počne svirati bubnjeve, pa se prebaci na gitaru i za mikrofon te otiđe u grad da bi postao jedna od najvećih rock zvijezda svoje države. Tako bi u jednoj rečenici mogao glasiti životopis ili sinopsis za film o Vladi Kreslinu (65), već desetljećima najpopularnijem slovenskom kantautoru, čiji tradicionalni koncerti u Cankarjevom domu početkom prosinca u posljednjih četvrt stoljeća spadaju u najvažnije ljubljanske glazbene događaje. Bio sam na jednome od tih nastupa, 2013. godine, kad je tri puta za redom rasprodao veliki hram glazbe, Gallusovu dvoranu. U Zagreb sam se vratio razgaljen onime što sam čuo i vidio, ali i žalostan jer mi ovdje takvog kantautora nemamo.

Prvi dio tog koncerta uz Kreslinov prateći sastav Mali bogovi protekao je u besprijekornom roots rock ugođaju, da bi nakon pauze izveo tri antologijske skladbe s članovima nekadašnjeg benda Martin Krpan, koji je u Sloveniji tijekom 80-ih imao status nalik onome Parnog valjka u Hrvatskoj. Nakon toga je uslijedilo nevjerojatno “krštenje” pučkih, odnosno, kako bi Slovenci rekli “ljudskih” pjesama s dylanovskim, pettyjevskim, byrdsovskim, bandovskim i springsteenovskim rockom, u kojem je važnu ulogu imala Beltinška banda iz njegovog rodnog sela Beltinci. U finalnoj “Poj mi pesem” na pozornici je pjevalo i sviralo 22 glazbenika, a osim što me sve to podsjetilo na njuorlinški Mardi Gras i kubanski Buena Vista Social Club, pomislio sam da je koju godinu prije Springsteen kibicirao Kreslina, pa po uzoru na njega oformio Seeger Sessions Band.

Nažalost, tu Kreslinovu feštu nikako da dočekam u Lisinskom, jer u Hrvatskoj ne uživa ni deseti dio ovdašnje Predinove popularnosti, iako za Croatia Records netom objavljena te od strane urednika Amira Bahtijarevića perfektno složena dvostruka “Greatest Hits” kompilacija od čak 36 pjesama osvjedočuje koliko je velik i moćan, važan i krasan Kreslinov repertoar. Molim vas da je poslušate. Ne zbog mene, jer doma imam sve njegove studijske i live albume, nego zbog vas. Pa da se u njega “zaljubite” kao što se “zaljubila” Teksašanka Ruth Dupre koja je muža, kad je nekom zgodom nabasala na neku Kreslinovu snimku na YouTubeu, nagovorila na putovanje u Sloveniju samo da ode na njegov koncert i upozna Vladu. Iz te putešestvije ispisala je dirljivu, atipično konstruiranu Kreslinovu biografiju pod nazivom “Vlado Kreslin, Slovenija in jaz”. Nota bene, uz hrpu albuma Vlado je objavio i nekoliko zbirki poezije te skladao glazbu za niz filmova i kazališnih predstava.

Crnilo od JNA

Prije uspješne solističke karijere, koju pokreće početkom 90-ih, prošao je sito i rešeto rock glazbe na ovim prostorima. “Već sam u Prekmurju složio bend, zvali smo se Apollo i tamo sam svirao bubnjeve, iako ih nisam imao. Posuđivali smo ih od vojske ili glazbene škole. U Murskoj Soboti sam prešao na gitaru i vokal i nekako je to raslo”, pričao mi je prije koju godinu Kreslin.

Prve veće uspjehe postiže tijekom 70-ih s grupom Horizonti. “Punili smo Menzu u Študentskom naselju, bilo je i po 2000 ljudi. Svirali smo dosta obrada od Traffica, Stevieja Wondera, The Wara, Lynyrda Skynyrda i neke svoje pjesme. Drugi način iz Zagreba i mi smo najviše punili tu Menzu, a onda sam dan prije odlaska u vojsku nastupio na Slovenskoj popevki, jer mi je netko prijavio pjesmu za taj festival. Budući da sam odlazio u to crnilo od JNA, bilo mi je svejedno što će ljudi pričati o tom mom nastupu, no dogodilo se da sam pobijedio i ta me pobjeda izbacila u medije, a poslije su došli nastupi na Subotičkom festivalu i drugdje gdje su nastupali mladi izvođači”.

Buldožer, Lačni Franz i Pankrti postali su prilično popularni u Hrvatskoj i drugim republikama bivše Jugoslavije, no ne i Martin Krpan kojem se Kreslin pridružio ranih 80-ih. “Nismo bili popularniji od Buldožera”, kaže Vlado, “jer su oni bili kategorija za sebe. Martin Krpan je u Sloveniji možda bio tiražno i jači od Lačnog Franza i Pankrta, ali nije imao aureolu punka ili novoga vala. Nismo bili disidenti od slovenskog mainstreama, pa možda i zbog toga nismo bili interesantni medijima u Zagrebu ili Beogradu.

Mi smo harali po Sloveniji, ali Martin Krpan nije bio novovalni bend, nego su se više furali na simfo i prog rock. Kad sam došao u bend malo sam to sasjekao, ali zakasnili smo i svi su nas smatrali dosadnim starim prdonjama. Novi val mi nije koristio iako sam obožavao i jako cijenio Pankrte i njihovu rušilačku energiju.”

Danas, pak, nije čudo da su Pero Lovšin iz Pankrta, Zoran Predin iz Lačnog Franza i Vlado Kreslin i glazbenički i kolegijalno mnogo bliži nego ranih 80-ih. Uz to, Kreslin među najvećim uzorima, uz neizbježnog Boba Dylana ispred kojeg je dva puta nastupio u Sloveniji, uvijek ističe i našeg burevjesnika rocka Dragu Mlinarca, koji nije njegova jedina veza s Hrvatskom.

Sestra mu već dugo živi u Zagrebu, a otac Milan rođen je u međimurskom Prelogu, gdje je Vladin djed držao krčmu. Često je surađivao i s hrvatskim glazbenicima, poput gitarista Branimira Bogunovića Pifa i Davora Rodika, a još u 80-ima Parni valjak je obradio hit sastava Martin Krpan iz Kreslinova pera “To ni političen song”.

Prije nekoliko godina Vlado je objavio album na hrvatskom i slovenskom jeziku “Umjesto koga roža cveti” uz sastav Zapadni koldovor, a minulih godina ostvario je duete s Arsenom, Lidijom Bajuk, Radom Šerbedžijom, Nenom Belanom, Livijom Morosinom i drugima iz susjedstva, poput Vlatka Stefanovskog, Indexa i Damira Imamovića. Surađivao je i s glazbenicima s raznih strana svijeta, poput Stevea Wynna, Allana Taylora, Mary Coughlan, Hansa Theessinka, senegalske braće Guisse, a 2000. godine The Walkabouts su na album obrada “Train Leaves At Eight” uvrstili i Kreslinovu “That Black Guitar” (“Tista črna kitara”).

Tužne narodne pjesme

Dio tih suradnji uvršten je i na “Greatest Hits” kao prezentacija Vladine kantautorske širine koja me uz emotivnost njegovih stihova, melodija i glasa najviše privukla njegovoj glazbi. S tremolom u glasu i snagom kojom isijava na pozornici stopio je vode Mure i Mississippija, magle Prekmurja i Irske, nasljeđe Beltinške bande, utjecaje The Banda, Stonesa, i The Byrdsa te dylanovski, mellencampovski i pettyjevski (folk) rock s prekmurskim napjevima tate Milana u začudnu glazbenu rijeku.

“Kad sam ih prije slušao, mislio sam da oni i te njihove tužne narodne pjesme iz Prekmurja nemaju veze sa mnom, a onda sam shvatio da je Beltinška banda kao neka skupina starih bluzmena iz Mississippija”, kaže Vlado uz čije “Preko Mure, preko Drave”, “Enu pesem”, “Nekega jutra, ko se zdani”, “Dekle moje”, “Od višine se zvrti”, “Letos bo huda jesen”, “Tisoč let”, “S tobom je izi”, “Moji dani”, “Pjevaj mi in poj” znam potiho zaplakati. Ponekad je to od tuge, a ponekad od sreće jer “kad je u molu”, kako se zove jedna od njegovih amblematskih pjesama, melankolija i nostalgija ubitačno su Vladino oružje. No, “kad je duru” onda su njegove pjesme prave fešte za “folk” (slovenski sleng za “puk”, op.a.), ali bez podilaženja estradnjačko-narodnjačkom neukusu.

Naime, njegova glazba slagana je poput toplih, mekih, sočnih prekmurskih gibanica u kojima se slojevi sastoje od rocka i bluesa, folka i napjeva iz Prekmurja uz koju Vlado pjeva o lokalnim puteljcima i životnoj cesti, o jeseni, kad je Prekmurje najljepše, o sutonu života, o ljubavi kao visini od koje ti se zavrti u glavi i viru koji te povuče u bol, o Muri kao sjećanju iz djetinjstva i životnoj rijeci, o ptici sa stabla pokraj “hiže” u Beltincima i simbolu slobode, o gitari kao životnom pozivu.

Pri tome taj “čovjek s crnom gitarom” u bijeloj “srajci”, s crnim “škrlakom” na glavi, crnim trapericama, sakou i kaubojskim čizmama ostaje vjeran dostojanstvu jednog od najkvalitetnijih i najpostojanijih srednostrujaških rock kantautora, a za kojeg Chris Eckman tvrdi da ne poznaje nijednog popularnijeg u matičnoj zemlji. Odan je poštovanju publike zbog koje je na jednom nastupu od napora kolabirao na rubu moždanog udara, a zbog čega i nije čudno da su ga svi Slovenci “vidjeli i čuli uživo barem nekoliko puta, u ovoj ili onoj varijanti” i, nažalost, vrlo mali broj Hrvata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 03:32