Kad je posrijedi legura Igora Mandića kao pisca i polemike kao vrste, najčešća percepcija te javne slitine jest autorovo razračunavanje s kvarnim društvenim devijacijama i nadmenom malograđanštinom, političkim establišmentom i ideologijama koje negiraju ili u se ne uključuju humanioru, a nećemo ne primijetiti ni sukob s književno-novinarskim cehom i pitanjima kulture opće prakse.
Kao nestašnog intelektualca - što, naravno, navodim kao kompliment - u svemu što ga je okruživalo Igor je nalazio uzroka za primjedbe i protimbe, s onom endemičnom dalmatinskom podvrstom iskričavog mediteranskog temperamenta: nosačicom egide - "uvik kontra". Tako se na puškometu njegove pisaće mašine našla i glazba. Isprva se oglasio, još zarana, kao glazbeni...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....