U POL' 9 KOD SABE Kako je pet lezbijki osnovalo jedini regionalni queer bend: 'U početku smo bili kao grupa za podršku osobama sa slomljenim srcem'

Tvoji starci me vole i rado bi zeta imali/ali imaju mene, jer ti voliš žene/oni znaju da smo gej ali šutimo svi k'o ribe/jedemo mlince i pile/i znaš što? baš su mi ok/tvoji starci me vole/i eto zavolih i ja njih jer oni su tebe meni poklonili - tekst je novog singla, nazvanog "Tvoji starci me vole", jedinog ovdašnjeg queer-benda koji bez okolišanja, posve otvoreno, u svojim pjesmama tematizira ljubav među lezbijkama.

Bend U pol’ 9 kod Sabe ovih dana slavi deset godina rada. Iza njih sve ovo vrijeme stoji mala, ali krajnje vjerna publika, oni koji znaju napamet svaki tekst i kojima je ovaj bend možda bio vjetar u leđa za vlastito autanje, borbu za pronalaženje prostora u svojoj sredini, prihvaćanje osobnog identiteta.

Ana Opalić, autorica testova, spominje: "U Beograd se na našu svirku cura iz Subotice dovezla - biciklom. Nekoliko djevojaka iz Niša izvezle su pak majicu na kojoj je na ćirilici i na niškom dijalektu pisalo ime našeg benda."

Smije se pa, u pokušaju da dočara tu posvećenu publiku, dalje pripovijeda: "Mogu govoriti samo o ljudima koje poznajem, a to je zapravo isto neka ekipa s margine koja kuži našu priču. Ljudi koje ćete sretati na filmskim festivalima, izložbama, koncertima u Tvornici ili Močvari, u Pride povorci ili na protuprosvjedu Inicijative ‘Obrani pravo na izbor’. To je moja percepcija naše publike i za mene je to najbolja moguća publika."

Nije to klasična glazbena priča o četiri tinejdžera ili četiri cure koje praše u nekoj garaži. Prisjeća se početaka: "Bend je u početku bio terapija. To je izgledalo kao grupa za podršku osobama sa slomljenim srcem. Bilo nas je pet, sve smo bile netom raskinule ljubavne veze i Martina je došla na ideju da osnujemo bend i pokušamo se zabaviti umjesto da očajavamo. Tako je krenulo. Te prve probe bile su najzabavnije moguće druženje, zbilja smo uživale, nismo imale nikakve ozbiljne planove i nismo ni sanjale da ćemo dvije godine kasnije snimati album i svirati diljem regije!"

U pol' 9 kod Sabe tematizira život kao takav, pjeva o starenju, egzistencijalnim preispitivanjima, u tim pjesmama često je sasvim konkretnih situacija iz svakodnevnog života.

"Nema savršenog trenutka za sjesti i pisati pjesme. U ovom ludom tempu života koji svi danas živimo morate hvatati svaki i najkraći trenutak inspiracije. Kad imam dobru ideju, odmah je zapišem, snimim na diktafon u mobitelu, zapisujem po računima od kave, pjevam u mobitel, događa se da vozim bicikl pa onda stajem na svakom semaforu da otpjevam ili zapišem još koji stih."

Na sceni je još ženskih bendova, razne provenijencije, ali Sabe su u LGBT-kontekstu vjerojatno najprofiliranije i najvidljivije i zbog svojih tekstova. Najeksplicitnije su. Svojevrsni je to i kabare, priča u pjesmama je uvijek istaknuta, lako ju je vizualizirati dok ih slušate.

"Mislim da je za naš rad jako bitna ta činjenica da smo krenule posve neopterećene, iz neke zabave. Nije to bilo - idemo mi tjerati karijeru. Takav nam je stav dao i veliku dozu slobode, da možeš glasno kazati i zapjevati o nekim stvarima koje se inače možda ne bi usudila, jer mi nismo ni znale da će to izaći van.

Zeljko Puhovski / CROPIX / CROPIX

Ja sam počela pisati tekstove koji tematiziraju lezbijske odnose, jer se tu oko glazbe okupilo nas pet cura, lezbijki, bio je to k'o neki sigurni prostor, konačno kao kad se nađu žene bez muškaraca pa se vrte neke teme i bude drugačija atmosfera. A onda, kad smo shvatile da to nama dobro ide, da se ljudima to sviđa, da su nas počeli zvati na svirke, odjednom se počele pitati hoćemo li s tim van. Nisam htjela da se tekstovi mijenjaju, bilo je i onih kojima nije bilo prihvatljivo da se ide van s time, bilo je drame, bilo je roditelja koji plaču, raznih stvari, bend se tu dosta i raspadao..., ali evo – prošlo je deset godina i dalje smo tu."

Pitam za novu pjesmu "Tvoji starci me vole" – priču o dvije lezbijke na obiteljskom ručku kod roditelja jedne od njih. "Razmišljali smo s kojim singlom da izađemo, nismo htjeli kalkulirati, ja mogu izabrati ‘rodno neutralno pjesmu’, znam da bi nas u tom slučaju puno više vrtjeli na radiju, da bi nam kapnula kakva lovica sa ZAMP-a, znam da ovo pola radiostanica neće htjeti puštati, ali mislim da je bitno ostati svoj. Nekad su se članice benda znale i ljutiti da ja ne odustajem od te priče. Ali, imate milijun bendova, svi pjevaju o ljubavi, a mi imamo priliku da nešto kažemo, da napravimo neku razliku, mislila sam da je to bitno i da to ne smijemo propustiti. Sve ove godine trudim se ne kalkulirati. Uvijek ili prvenstveno krećem od teksta, ne mogu reći da mi je glazba sekundarna, ali meni pjesma u glavi uvijek ide od teksta.”

Često LGBT ljudi čuju onu: "Dobro. Neka u svoja četiri zida rade što hoće, samo da mi to ne moramo slušati i gledati.” To je, kaže Ana Opalić, užasna uzrečica. "Mi želimo ista prava, da ja mogu otpjevati svoju ljubavnu pjesmu..."

U pol' 9 kod Sabe, što im to znači? Kako su došle na ideju za takvo ime benda? "Nekoliko mjeseci nakon što smo se okupile naše snimke s probe čula je Gabrijela Ivanov i oduševila se. Pozvala nas je da sviramo na zatvaranju trećeg Vox Feminae festivala u Medici. Mi smo u nekoj mješavini sreće, treme, kaosa i potpunog izostanka ikakve discipline odlučile prihvatiti taj izazov i u samo dva mjeseca napisale šest ili sedam autorskih pjesama kako bismo ‘imale što svirati’ na tom koncertu”, priča.

No pjesme nisu bile jedini problem, bend nije imao ime i morale su nešto smisliti.

"Padale su razne ideje, jedna gora od druge i u razgovoru s prijateljem Noom Pintarićem došla sam na ideju da se jednostavno nazovemo - U pol' 9 kod Sandre, jer smo u 20.30 sati kod nje imale probe. Ni tri mjeseca kasnije Sandra je otišla iz benda, a mi smo probe prebacile kod Sabe, tadašnje basistice i promijenile ime benda u U pol' 9 kod Sabe."

U pol' 9 kod Sabe su Ana Opalić na klavijaturama, Martina Zvonić koja nastupa kao vokal, Marko Lucijan Hraščanec koji svira električnu gitaru i saksofon, Helena Ernoić na bas gitari i Zrinka Kolarić na bubnjevima. Ana je snimateljica i fotografkinja, Martina radi u dječjem vrtiću kao odgojiteljica, Zrinka, po struci povjesničarka, voditeljica je ureda jednog dizajnerskog studija, a Helena prodaje glazbenu opremu. Marko je jedini profesionalni glazbenik, poznat je i kao kantautor The Gentleman. Iako su se okupile kao ženski bend, gotovo cijelo vrijeme imaju i jednog muškarca. U početku je to, prvih godina, bio Goran Bogunović. Potom je s njima svirao Ante Perković, nakon njega je došao Marko.

U četvrtak 17. listopada u Velikom pogonu Tvornice kulture predstavljaju svoj treći album "Sve je ovo igra”, u izdanju Aquarius Recordsa. Koliko se Hrvatska u tih deset godina otkako sviraju doista promijenila po pitanju LGBT-prava i percepcije ljudi iz te zajednice?

"Sjetimo se Pride povorke u Splitu 2011. godine. Bila sam tamo, bilo je zbilja užasno. U jednom trenutku, na samom izlasku iz Marmontove na rivu, izgledalo je da policija jedva drži kontrolu nad situacijom i da bi moglo doći do najgoreg. Evakuirani smo u skupinama. Također sam bila na Queer Sarajevo Festivalu 2008., koji je zapravo bio otkazan zbog eskalacije nasilja i prijetnji. Osmi rujna 2019. uspješno je održan prvi sarajevski Pride. Zagrebački Pride konačno postaje ono što treba biti, šarena povorka ponosa i mjesto susreta. Tako da stvari definitivno idu naprijed”, kaže Ana.

"S druge strane, naša zemlja klizi u neki kvazitradicionalizam u kojem klinci vjeruju da biti Hrvat znači biti nacionalist, ksenofob i homofob. Tako da priča ima dvije strane i ovisi, zapravo, u kojoj se poziciji nalazite kao LGBT-osoba. Živite li u Zagrebu i dio ste te neke ljevičarske scene ili možda živite u nekom manjem hrvatskom gradiću gdje ste osuđeni na nedjeljnu misu, rad u turizmu ili pak nezaposlenost u potpuno heteronormativnom okruženju."

Ana od osnutka benda bilježi i snima trenutke zajedničkog rada, od toga sad planira napraviti film, posljednja klapa trebala bi pasti na promociji trećeg albuma ove jeseni.

"Ja sam snimateljica po struci, fotografkinja. Kako uvijek imam malu kameru sa sobom, imamo jako puno materijala, stalno nešto snimamo na probama, na putovanjima, pa sam odlučila ozbiljnije krenuti sa snimanjem, pokušati nakon deset godina snimiti neki dokumentarac da ljudi vide stvarni život benda iznutra. Ono, kad kiša pada ili snijeg, vučete instrumente na probu, svi dolaze nakon posla, jako je puno tu truda i odricanja, jer nitko od nas s tim bendom ništa ne zarađuje, u najboljem slučaju smo, financijski, na nuli.”