Uvodna pjesma s albuma koji je The Guardian proglasio albumom godine pripada ‘murder folku‘ poput dueta Cavea i Minogue

Nije me iznenadilo kad je mjesečnik Uncut proglasio “False Lankum” albumom godine, ali jest kad je dnevnik The Guardian učinio isto. Naime, glazba irskog sastava Lankum duboko je ukopana u tešku i mračnu tradiciju irskog folka te često oslonjena na stare narodne pjesme kojima se ne zna autor, alli ugođajem poprilično udaljena od onoga što su činili The Pogues. Ako su The Pogues podjednako bili ukopani u traidiciju irskog folka ipak su je uvezali s punkom, rockom i popom na način da su vas tjerali na ples, zabavu i opijanje. Čak i kad su bile tužne, pjesme The Poguesa nosile su inat i poruku da čovjek može tugu, jad i čemer nadjačati ludim provodom. Ako ste pod utjecajem The Poguesa mogli i zaginuti od alkohola, prije bi to bila posljedica razuzdane zabave nego ciljanog samoubojstva visikijem. Slušajući četvrti, ipak nešto prohodniji album Lankuma u odnosu na prva tri, mračne misli roje se same od sebe. Njihov “drone folk” ugođajem je blizak i doom metalu, a preciznije rečeno onoj vrsti tradicionalnih (irskih) folk pjesama u kojima su čedomorstvo, ljubav koja završava ubojstvom, pogibija na moru i pomisao na samoubojstvo normalan aspekt života.

Naravno da odavno nije tako u danas prosperitetnoj i useljeničkoj Irskoj u kojoj je nekoć podbačaj uroda krumpira dovodio do masovnog umiranja od gladi i još masovnijeg egzodusa stanovništva pa u tom smislu Lankum jesu “false” ili “lažni”. No njihove pjesme zapravo su suštinske i potresne baš zato što u sferu popularne glazbe na velika vrata vraćaju egzistencijalne teme, makar iz nekog davnog, ali itekako opominjajućeg vremena. Nadalje, izbjeglicama iz država zahvaćenih ratovima, neimaštinom i klimatskim promjenama pjesme Lankuma mogle bi zvučati puno realnije od pjesama Taylor Swift. Primjerice, “The New York Trader” o okrutnom kapetanu koji je pobrao masnu lovu da irske izbjeglice doveze do New Yorka, a radi profita ih izgladni na moru nalik je odiseji onih koji se iz Libije danas pokušavaju dokopati Lampeduse. Uvodna “Go Dig My Grave” pak pripada onoj tradiciji" murder” folk pjesama za kojom je posegnuo Nick Cave u duetu “Where The Wild Roses Grow” s Kylie Minogue, a tek odjavna “Turn” pruža kakvu takvu nadu da kroz tugovanje i katarzu možemo doći do svjetla i spasenja. Najvažnije, Lankum nude zaista osjećajnu i stvarnu folk glazbu, tisućama milja udaljenu od naplavina pop smeća ili onoga što se u nas podrazumijeva pod folk glazbom. Glasovi braće Daragh, Cormaca MacDiarmada i Radie Peat toliko su ljudski da bi se prosječnim konzumentima pop glazbe mogli učiniti čudnima, baš kao i glazba koju stvaraju akustičnim žičanim i puhaćim instrumentima preko kojih udaraljke, melotron, harmonium i električne orgulje navlače buku zbog koje se čini kao da je netko članove Fleet Foxesa i The Velvet Undergrounda pretvorio u irski folk sastav iz 19. stoljeća.