Uz Marijanin bend London pleše kao lud

ZAGREB - Kad vam neki bend iz Londona glazbu koju stvara opisuje kao mješavinu ciganskog Balkana, pijanog countryja i klošarskog punka, uglavnom se nećete prevariti ako u toj glazbi prepoznate onu vrstu vampirske pomame za etnijom i poludivljim poluostrvom, kakva je proslavila recimo Gogol Bordello.

Da ne bi bilo nesporazuma, Gogol Bordello je iz te romantičarske maštarije Zapada o bestijalnom Istoku razlučio kič od glazbe i stvorio sjajan proizvod. Neki malo manje uspješni sa sličnim se projektima upravo natječu na Euroviziji. No, ne i The Penny Black Remedy.

Elvis, Šaban, Cave

Riječ je o nesvakidašnjem indie bendu, koji je u Velikoj Britaniji nakon prošlogodišnjeg prvog studijskog albuma “No One's Fault But Your Own” oduševio glazbenu kritiku i ubrzo stekao ozbiljnu sljedbu obožavatelja. Pa iako ih uspoređuju s već spomenutim Gogol Bordello, čak i s Manu Chaom, The Penny Black Remedy je ustvari neusporediv s bilo čime što ste do sada čuli. Kad bi istovremeno postojalo nešto kao Jello Biafra na bendžu, Johnny Cash na sedam osminki i Poguesi na tripu, onda bi to zvučalo otprilike kao The Penny Black Remedy. Ili ni približno. Oni pak kao glazbene uzore navode sve - od Elvisa, preko Šabana Bajramovića do Nicka Cavea.

Britki tekstovi

Jaka balkanska veza u bendu je Marijana Hajdarhodžić, podrijetlom iz Hrvatske, a i debitantski album im je snimljen ovdje, u produkciji Roberta Nappholza iz benda Fali V. Ona u bendu pjeva i svira udaraljke, ali okosnica je Keith S. Thomson, glavni vokal i tekstopisac.

Tekstovi su britki, crnohumorni i zamagljeni alkoholnim parama koje smanjuju vidljivost i okupljaju istomišljenike po otočkim pubovima. Bend je ime, uostalom, i dobio po pubu iz Edinburgha. U svojim pjesmama The Penny Black Remedy pjeva o ljubavi, smrti, bordelima, ali i stvarima koje su konačne u trajanju, poput Marlona Branda.

Najbolji uživo

Tako se u pjesmi “Bring Brando back” Keith S. Thomson žali nebesima što su bila tako beskrupulozna i slabo obaviještena da mu baš na njegov rođendan uzmu velikog idola.

U bendu, koji navodno najbolje zvuči uživo, blogeri pišu da su Englezima vratili vjeru u live nastupe, još su i basist Steve Nelson i bubnjar koji se zove ni više ni manje nego Wilco van Eijk.

Bend je 2008. osvojio “UK Indy Award” za najbolju alternativnu skupinu, no kako stvari stoje, neće proteći puno vremena dok ne postanu prava svjetska atrakcija.