UZNEMIRUJUĆA MONOGRAFIJA ALEKSANDRA DRAGAŠA Samozatajni biograf Gorana Bareta

U životu starijih Zagrepčana jedino su rock-koncerti zadržali kontinuitet i koherentnost nakon demokratskog preokreta, i to od onih prvih nastupa Grupe 220 i Drage Mlinarca na trnjanskom Vrbiku 60-ih, pa do svirke Gorana Bareta i Majki proteklog ljeta, na Šalati.

Rock je krenuo iz omladinskog tiska, kao i njegova kritika Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka, dakle s izdavačke i društvene margine. Odande se darom probila u izdanja Vjesnika. Nimalo slučajno, spomenuti kritičari objavili su 1981. prekretničku knjigu “Ništa mudro: Bijelo dugme - autorizirana biografija”, u izdanju Centra za društvenu djelatnosti omladine Saveza socijalističke omladine Hrvatske.

Bila je to prva knjiga biblioteke Polet-rock; čini mi se da drugih nije ni bilo, premda je novi val bučno marširao na potezu od Studentskog centra do Zvečeva i dalje. Bez obzira na ugled dvojice mladih autora, izdavač je u knjizi otisnuo predgovor Veselka Tenžere, “ozbiljnog” ili književnog kritičara i pisca. Tako je, eto, sve počelo.

A danas ozbiljna, sveučilišna historiografija, primjerice Ive Goldsteina, obvezatno spominje rockere kao rijetke, zapravo jedine umjetnike koji su preko visećeg, uskog mosta preveli hrvatske građane iz socijalizma u kapital-tranziciju. Spominje se, na prvom mjestu Prljavo kazalište i Hourina “Ruža hrvatska”, odnosno “Mojoj majci”.

U novostvorenoj državi knjige o popularnoj glazbi Siniše Škarice, pa zatim Zlatka Galla i sada Aleksandra Dragaša “preuzeo” je izdavač “svih” nosača zvuka Croatia Records, dajući vjetar u krila kulturalne povijesti. Jer, treba podsjetiti da je Dragaš, prije predmetnutog “Gorana Bareta” već objavio jednu biografsku knjigu.

Naime, sada već daleke 2007. objavio je “Trening za umiranje - Biografija Hladnog piva”. Na početku te knjige, Dragaš naglašava da to nije tipična rock biografija, niti je sam neutralan i objektivan biograf. Naprotiv, veći dio karijere Hladnog piva bio je njihov menadžer, organizator koncerata, vozač i diskograf. Ista ova “primjedba” stoji uz netom izašlu knjigu o Baretu i njegovim “orkestrima”, o Majkama i Plaćenicima. I o svim njihovim nosačima zvuka. (Ovdje preskačem Dragaševu knjigu: “Rock 21. stoljeća” (2012), panoramski pregled globalnog rocka kroz “epruvetu” recenzija vodećih albuma.)

Drugim riječima, naši su se rock-kritičari i glazbeni pisci od “nesvrstanih” rodonačelnika otisnuli u one-man bandove, što se tiče diskografa Škarice i Dragaša. Stoga drugi, od početka svoje nove biografije, “Bareta – Budi ponosan”, ne lažira objektivnost, niti neutralnost, naprotiv bez prestanka i otvoreno zagovara rock-pjesnika, skladatelja i pjevača Gorana Bareta koji je, prvenstveno s Majkama, dao sasvim novi, autorski štih domaćem rocku.

U monografiji se razlaže, zapravo ono što je pisac Dragaš, u letku uz njezin kompilacijski CD - “Baretov blues 21. stoljeća” - skratio (izbor pjesama je njegov). A piše da je Bare iz mračnog ponora, što ga sa sobom nose droge i alkohol, iznio na svjetlo dana opus “kakav je mnogim trezvenjacima i poklonicima zdravog života nedostižna i grandiozna umjetnost kakvu nikada neće biti kadri stvoriti, a možda ni pojmiti”.

Baretovi su stihovi, posebno njegovi “bluzovi”, poput: “Ništa lažno”, “Neka se čudo desi”, “Put ka sreći”, “Za koga? Za život!”, “Evo vlak mi stiže” itd., “sjajan odraz fantastične vatre Baretovog stvaralaštva kojim će nadživjeti i sebe i nas”. I tu moram priznati da je Dragaševa knjiga ili nagovor uvjerljiv i bespoštedan. Ona govori o umjetniku čiji se unutarnji kontrapunkt nazire već na fotkama: s jedne strane utjelovljenje prokletog pjesnika, a s druge “flagelant” na koljenima s isplaženim jezikom publici. Umjetnički grifon baziran na suprotstavljenim osjećajima i poticajima.

Ovu monografiju Dragaš je podijelio pregledno u tri dijela: u suzdržanu i kratku biografiju Gorana Bareta (Momak iz proklete kuće), u mali rukovet ili preglednik njegovih albuma s recenzijama, koje su izvučene iz prošlosti i stavljene u perspektivu retrospektive, te im je, na zadnje dodao “Zapise s koncerata”. Koliko mu je važna samozatajnost pisac je najbolje pokazao dodajući monografiji malu antologiju Baretovih stihova; ima ih petnaest, pjesama, a to su stihovi rock-kompozicija što se nalaze i na pridruženom CD-u, na kompilaciji iz njegovog stvaralaštva. Ili: jednom promotor ostat će promotor samosvojnog i buntovnog. I to s razlogom.

Autor biografije ustrajno je izbjegavao žuti pristup umjetnikovoj ovisnosti. Treba reći, pritom da su baš ratni rockeri, poput Dine Dvornika i Gorana Bareta, učinili drogu sastavnim ili javnim dijelom hrvatskog rocka. Ako su se već novovalovci koristili njome – dakle Film, Haustor, Azra i dr. – onda se radilo o tzv. “lakim” drogama, hoću reći: malo što više od “marice” ili “haša”. Kokain je “čekao”, čini se, Bareta i njegovu ljudsku i umjetničku sudbinu. Nitko od njih, razumije se, nije postao rock-pjesnik ni zvijezda zahvaljujući ovisnosti. Ali, bila im je teret.

U poglavlju posvećenom albumu “Vrijeme je da se krene” (1996) Dragaš piše: “Majke su se doimale kao arhetipski rock’n’roll bend na čelu s karizmatičnim frontmanom i velikim pjesnikom, predodređen da kroz rolu odmetnika postanu heroji generacija koje su uništili raspad jedne, rat, poraće, tranzicija i kroz taj bolan proces nastanak druge države.” Do pojave ovog nosača zvuka rat je formalno završio, “da bi taj bend, uz novi menadžment, dosegnuo svoj zenit.”

Dragaš je napisao uznemirujuću monografiju o umjetniku koji je na željezničku stanicu u Vinkovce doveo rock-svijet. Nekoć presudna za sve južnoslavenske strane, da ne velim narode, postala je kripta iščeznulog, koje Baretovo umijeće čini nazočnim, postojećim. Danas je to stanica s koje se odlazi bez povratne karte. Kao što je otišao Pjesnik. Njihova monografija trag vuče dalje.