VIDEO: DRAGAŠ JE ODABRAO 15 NAJBOLJIH DOMAĆIH ALBUMA 2015. Na vrhu je Matija koji svira Arsena, a među prvih pet ima čak i hipstera

1. Matija Dedić

Matija svira Arsena

Snimka realizirana u samo jednom danu, 2. rujna 2015. godine, tek dva tjedna nakon Arsenove smrti, stilski gledano, Matijina je elegantna šetnja na razmeđi jazz i klasične glazbe, čemu često teži. No, “Matija svira Arsena” je i nešto mnogo više i važnije od zgodne Matijine “stilske vježbe” na temu Arsenovih skladbi; veće i važnije ne samo za Matiju, nego i za sve one koji će doći u dodir s ovom prekrasnom glazbom i veličanstvenom izvedbom. Objavom snimke ova glazbena priča - bolje rečeno, neka vrsta Matijina requiema za Arsena koji nije tako nazvao i time sebe poštedio od pretencioznosti - postaje i stvar svakoga od nas tko se u životu suočio sa smrću mame ili tate, bake ili djeda, brata ili sestre, najboljeg prijatelja ili, ne daj Bože, djeteta. Naime, izvlačeći esenciju boli i tuge iz ionako sjetnih Arsenovih tema poput “Sve što znaš o meni”, “Kuća pored mora”, “Dida moj” ili “Moderato Cantabile”, odnosno naslovne teme serije “Glembajevi” i dviju tema iz serije “U registraturi” - i tako redom od prve do posljednje skladbe - Matija je dotaknuo samu bit očeve glazbe. Uspio je i one pjesme u kojima su stihovi ako ne nadrastali, onda bili al pari samoj glazbi pa nam i dalje zvone u ušima i uz ove instrumentalne izvedbe, učiniti ne samo funkcionalnima u naizgled “šparnom” izdanju za solo klavir, nego i barem podjednako lijepima kao i u originalnim izvedbama.

Svirajući sam za klavirom, Matija je razotkrio samu srž očeve glazbe i podario joj osobni pečat velikog pijanista, razrađujući ih i protežući ka horizontima koje je Arsen ocrtao, ali ne i ovoliko približio. Na neki način kao da je znao da će mu sin postati pijanist pa je posao plovidbe vlastitih skladbi do tih, još udaljenijih glazbenih obala ostavio njemu, čak i ako mu se ispočetka nije sviđalo što mu sin jako naginje jazzu. Posrijedi je tronut i bolan, ali i pročišćujući razgovor s preminulim ocem u formi pijanističkih skladbi koje zvuče poput svega onoga zbog čega se Matija divio ocu, ali i zbog čega je otac bio neizmjerno ponosan na sina. U neku ruku zajednička je to šetnja alejom uspomena živoga sina i pokojnoga oca, koji kao da nastavljaju svoje razgovore i kontempliranja tamo gdje su stali dok su još obojica bili na ovome svijetu. Zapravo, album “Matija svira Arsena” dodir je tih dvaju svjetova, ovoga zemaljskog na kome ostade Matija i onoga nebeskog u koji se otputio Arsen. Tužno do bola, ali i katarzično. Za sve nas.

2. Rundek Cargo Trio

Mostovi

Davno je prošlo vrijeme Haustora i novog vala, ali Darko Rundek, umjesto da kuka za vlastitom mladošću i zlatnim vremenima, ne prestaje nas fascinirati solističkim albumima, među kojima ovogodšnji “Mostovi” s nizom aktualnih tema, od izbjeglica do terorizma, od razvrata kapitalizma do anomalija demokracije, spada u red njegovih najupečatljivijih izdanja. Nezaobilazan album za teška vremena u kojima bi mali čovjek sve džaba, i to onaj isti mali čovjek koji je socijalizam, u kojemu mu je štošta bilo besplatno, olako trampio za turbokapitalizam. Nema više džaba i nikada nećete svi biti bogati kapitalisti, to je rezervirano samo za notnih 1%. Comprende?

3. Lovely Quinces

Meet Me In Moscow (EP)

Iz koncerta u koncert sve je jasnije kako je Lovely Quinces, pravim imenom Dunja Ercegović, mlada lavica hrvatske kantautorske scene koja uspijeva opčiniti i face poput Howeja Gelba iz Giant Sanda koji ju je pozvao na tridesetak koncerata svog benda diljem Europe. Sjajnu suradnju Dunja i Howe ostvarili su i u duetu “Hurtin’ Habit” s posljednjeg albuma Giant Sanda “Heartbreak Pass”, a njezin novi EP “Meet Me In Moscow” ukazuje kako se Lovely Quinces sjajno snalazi i okružju više instrumenata, a ne samo uz akustičnu gitaru. To je glas koji, kad ga čujete, nikada više nećete zaboraviti, a podjednako su dojmljive i njezine emotivne freak-folk i americana skladbe.

4. Gustafi

Maneštra

Uvodne “Za ljubav se ne moli” i “Hiti se na mene”, kao i odjavne, mračnije “Pula je krepala” i “Ni vlaka za divaču” sugeriraju da je “Maneštra” u odnosu na zviznutije i pomaknutije, ali i manje dojmljive prethodne albume “Chupacabra” i “Kanibalkanska” donekle tradicionalniji apsolut hedonizma od kojega Maružin ne može pobjeći sve i da hoće. Čini se da su se Gustafi djelomice vratili i na kurs s albuma “Vraćamo se odmah” i “Na minimumu”, premda “THC balun (Cumbia Istriana)” ili “Ja sanjan” s efektnom twang gitarom iznova donose začudne glazbene kombinacije iz udaljenih krajeva svijeta.

5. Miki Solus

Muzika za djecu i penzionere

Mladi i razbarušeni zagrebački kantautor za klavirom Miki Solus puno je više od hipstera koji duhovito barata popkulturalnim referencama. Posrijedi je intrigantan um studenta koji se ne libi u istu strofu ugurati filozofske misli, odjebati Štulića, Balaševića i Dugme, a to je ono što nam danas nasušno treba. Čak i kad se pomalo ponavlja klavirskim dionicama, njegovi stihovi toliko su zarazni da ih čovjek želi iznova i iznova slušati, bez obzira na to jeste li u dječjem vrtiću ili u staračkom domu, odnosno na životnome putu negdje između tih dviju institucija.