GRMIT ĆE I NA JARUNU

VIDEO: FLORENCE + THE MACHINE Na trećem albumu pjeva kao da joj je zadnji u životu

Pjesme s novog albuma Florence + The Machine u sljedećih dvanaest mjeseci dobit će vremena i prostora da se razmašu i zažive, i onda konačno zagrme Jarunom punom snagom

Kako pridobiti nevjerne Tome koje nisi pridobio sa svoja dva nastupna, globalno superuspješna albuma (otišla zajedno u, za ovu vrstu glazbe i u ova vremena, golemih pet milijuna primjeraka!) “Lungs” i “Ceremonials”? U slučaju Florence Welch i njenog benda u sjeni, postoji zapravo samo jedan mogući put - sve što si dosad radio, na novom albumu napravi još većim, glasnijim i napumpanijim. Ako pomalo the-cureovski uvod i prvi vers mrvicu navode na krivi put, od refrena uvodne “Ship To Wreck”, jednog od triju najavnih singlova albuma, promptno je jasno da ovo može biti samo Florence. Slijedi zatim “What Kind Of Man”, tipični udarajući, repetitivni, a zarazni electro indie Florence komad i tu se već nazire glavna tema albuma - netko joj je očito slomio srce, ili se pak samo uživjela u ulogu ostavljene. Bilo kako bilo, zvuči apsolutno autentično - kako i ne bi kad žena skoro svaku stvar pjeva punog glasa i iz petnih žila, kao da joj je zadnja u životu. Ponekad se čini da je svejedno pjeva li o (odnosno viče li o) ljubavnom brodolomu, ili pak deklamira telefonski imenik - dođe ti valjda na isto.

Slijede zatim još dvije žešće stvari, naslovna i “Queen Of Peace”, da bi zatim malo spustila loptu, pa je opet podigla i tako odvozila do kraja albuma ritmom jedna brža/žešća, jedna sporija/lakša stvar. Kao i na prethodnim albumima, opet se ove življe čine daleko uspjelijima od ovih mirnijih, vjerojatno stoga što u laganijim stvarima Florence strahovito podsjeća na bezbroj svojih prethodnica (od Kate Bush do Siouxsie Sioux), dok je u življim stvarima ipak nešto originalnija. Od highlighta treba još spomenuti i zaraznu “Third Eye” i sporogoreću “Delilah”

Dosta je uočljiva odsutnost njenog (ali i Adeleinog) ključnog zvučnog “arhitekta” Paula Epwortha u producentskom i koautorskom stolcu (pojavljuje se tek u završnoj, pomalo histeričnoj “Mother”), a na njegovu mjestu je Markus Dravs (producirao između ostalog i Coldplay, Arcade Fire, Bjork, Mumford & Sons...). To bi se moglo protumačiti nekom eventualnom Florenceinom željom za odmakom od pop-zvuka dublje prema indieu, no promjene u zvučnoj slici su, ako uopće i postoje, samo kozmetičke.

Kao što znamo, jedno nezgodno prizemljenje nakon skoka s pozornice i lom stopala na Coachelli prije nekoliko tjedana spriječili su je da dođe u Zagreb na ovogodišnji INmusic (iako se nada biti fit za nastup na Glastonburyu koji počinje na dan kad završava INmusic), no obećala je doći na sljedeći. Ono što je u tome jedino dobro jest što će pjesme s novog albuma Florence + The Machine u sljedećih dvanaest mjeseci dobiti vremena i prostora da se razmašu i zažive, i onda konačno zagrme Jarunom punom snagom, naravno ako se nestašna Flo u međuvremenu opet negdje ne zaigra i krivo nagazi.

Treba priznati da se u nevjernike s početka ovog teksta ubraja i potpisnik ovih redaka, a nakon “How Big...” ipak nije promijenio tabor i prešao u florensofile, ali mu se skepsa znatno smanjila. I dalje tu nešto fali, ali, opet, nekako, ima tu nekog vraga...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 20:54