Nije daleko od Osijeka do Vukovara, ali velika je razlika između vizura Kandžije Osjekanovića i Generala Wooa. Dok depresivni i ratoborni Woo neumorno secira crnilo koje davi njegov Vukovar, ali i cijelu Hrvatsku, duhoviti Kandžija na to crnilo odmahuje rukom ili se s njim sprda i obračunava uz dozu humora dovoljnu da obasja pola ove čemerne i očajne zemlje.
Kao i na prethodnom, trećem albumu “Zlatne žbice”, Kandžija se inteligentno, zabavno, duhovito i vješto poigrava lokalnim i globalnim pop-kulturalnim referencama u rasponu od Nene Belana do Beastie Boysa. A propos kultne i nažalost nepostojeće prvoboračke hip-hop skupine, Kandžija i njegov prateći bend Gole Žene s kojim je razvalio kasnonoćnu pozornicu na ovogodišnjem INmusicu, poprilično su ustrojeni po uzoru na Beastie Boyse, Rage Against The Machine i srodne sastave. Tu i tamo, besramno čak, “posude” neki rif ili beat, ali zauzvrat nude dostatnu količinu vlastite “spike” i melodija, potencijalnu hitoidnost (ako ista uspije probiti bedeme pogrešno shvaćene formatiranosti većine hrvatskih radijskih postaja) i lucidnu zaigranost kakva ne krasi mnogo naših izvođača ma o kojem žanru debatirali.
S tim “alatima” mogli bi postati jedan od regionalno najjačih live izvođača za “urbanu” publiku (što god to značilo), a čak i kad bi im se realno moglo nešto zamjeriti, Kandžija i Gole žene toliko oduševljavaju entuzijazmom i pozitivnošću da nam preko nekih “sitnih zamjerki” valja prijeći. S pjesmama “Bič”, “Državnici novog kova” i “HŽ”, a pogotovo genijalna “Donji Miholjac”, otrovna “Mali mržnja” i nabrijana “Bicikl” Kandžija je s Golim ženama u situaciji da zauzme mjesto koje je Edo Maajka upraznio raspuštanjem Lexaurina, odnosno da stigne u rang Elementala i nadvisi splitske Dječaka pa možda čak i uleti na teren Piva, TBF-a i Dubioze. Takvim “scenarijem” svi bi trebali biti na dobitku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....