Poput pisaca na koje je brijao kao student književnosti na sveučilištu Syracuse, Williama S. Burroughsa, Huberta Selbya Jr., Raymonda Chandlera i Allena Ginsberga, Lou Reed je u rock’n’roll pjesmaricu uveo mračne teme - narkomaniju, prostituciju, sadomazohizam, istospolni seks - učinivši od dilera, transvestita, prostitutki i džankija svima bliske junake pop imaginarija.
Ozbiljno pisanje
Moglo bi ga se tumačiti i kao nekog rock’n’roll Bertolta Brechta, a “Walk on the Wilde Side” možda kao neku američku suvremenu verziju “Prosjačke opere”.
“Uvijek sam vjerovao da mnogo toga možeš postići u jednoj rock pjesmi i da to može biti ozbiljno pisanje ako istovremeno uspiješ ne izgubiti ritam. No, ono o čemu sam pisao u tim pjesmama ne bi značilo puno u formi knjige ili filma”, rekao je Reed u jednom od intervjua.
Ovaj sarkastični njujorški profesor književnosti stvorio je opus s dijelovima kojeg su mnogi od nas u ozbiljnim emocionalnim vezama. Pa je tako šestero autora Jutarnjeg lista u povodu smrti jednog od posljednih istinskih rock’n’roll heroja izabralo po jednu svoju omiljenu pjesmu.
Na divljoj strani
U ovom izboru nedostaju najveći hitovi Lou Reeda i Velvet Underground poput “Perfect Day”, “Satelite of Love”, “White Light, White Heat”, “Vicious”.... jer posrijedi je krajnje osoban i šmekerski izbor koji je istovremeno i svojevrsni zbogom omiljenom pjevaču.
Ili kako je u svome tweetu napisao Salman Rushdie: “Moj prijatelj Lou Reed došao je do kraja svoje pjesme.
Tako tužno.
Ali, hej, Lou, ti ćeš uvijek hodati divljom stranom. I uvijek će biti savršen dan”.
Boris Dežulović
‘Street Hassle’
Street Hassle (1978)
U to vrijeme, davno prije interneta, tako smo upoznavali muziku: netko bi negdje, nekako, novi album Lou Reeda snimio na kazetu, pa bismo tu kazetu presnimavali i slušali do besvijesti, hendikepom trošne magnetske vrpce i engleskog jezika - malo do nas, malo do Reeda, koji je čas zvučao kao Bob Dylan, čas kao Bruce Springsteen, a čas kao svodnik na saslušanju u policiji - slobodni svake potrebe da razumijemo već i što je pjesnik uopće rekao, a kamoli što je htio reći. Treća, četvrta i peta stvar - tri verzije iste pjesme, ukupno jedanaest minuta esencijalne boli zbirno nazvane, kao i album, "Street Hassle" - pogađale su ravno u stomak, iako smo njihove stihove pročitali i shvatili tek kasnije, kad smo saznali da je to zapravo pjesma o kurvama i dilerima, i njihovom ljudskom pravu na ljubav. I da onaj glas u drugoj nije Dylan, a da u uvodu u "Slipaway" zaista jest Springsteen. To što smo Reeda razumjeli izravno iz njegova glasa, a tek poslije iz njegova jezika, objašnjava muziku samu: najzad, to je definicija umjetnosti. Nije u povijesti glazbe napisano mnogo tako snažnih i potresnih posveta jadnicima s društvenog dna. Da je Victor Hugo rođen stotinu pedeset godina kasnije - rekao sam profesoru književnosti u srednjoj školi - on bi uzeo gitaru i bas, uhvatio taksi do studija Record Plant u West 44th Street, putem pokupio čelista i "Jadnike" snimio za jedanaest minuta.
"Took the rings off my fingers, and there's nothing left to say."
Ante Tomić
Last Great American Whale
New York (1989.)
Nijedan veliki rock’n’roll autor nije znao biti grozniji od njega. U njegovom opusu gotovo i nema sredine. Albumi Lou Reeda bili su ili izvanredni ili upravo sramotno neslušljivi, poput zadnjeg ostvarenja, besmislene, medicinski neobjašnjive suradnje s Metallicom. No, kako sam rekao, ako mu je ploča bila dobra, to je zaista, od prvog udarca bubnja do zadnjeg gitarskog rifa koji iščezava u fejdautu, bilo veličanstveno. Meni je najbolji “New York” iz 1989., mračno, uznemirujuće, cinično djelo zrelog umjetnika, tako dosljedno i čvrsto da je gotovo nemoguće izdvojiti jedan naročito uspio trenutak. Reed je sam kazivao kako “New York” valja slušati od početka do kraja bez zastajkivanja i preskakanja numera i ja to činim s velikim veseljem, nezasitno, svakih pola godine po prilici. Zaključam se, isključim mobitel i stavim slušalice, a isto bih i vama preporučio ako koji put nađete da idućih pedeset sedam minuta nemate nikakvih obaveza. Svatko tko vas prekine u slušanju “New Yorka” Lou Reeda zaslužuje biti barem prekršajno gonjen.
Izdvojio sam “Last Great American Whale” nakon duljeg razmišljanja i s velikom žalošću da ne mogu staviti i “Sick of You”, “Dirty Blvd.” ili “Good Evening Mr. Waldheim”, a u pripetavanju je presudio jedan, naoko sporedni stih: “But you can't always believe your mother.” Zaista, velika je to istina. Ne možeš uvijek vjerovati svojoj majci.
Aleksandar Dragaš
I’m Waiting For The Man
Velvet Underground & Nico (1967.)
Čekam svog čovjeka/26 dolara u mojoj ruci/Sve do Lexingtona 125/Osjećam se bolesno i prljavo, više mrtav nego živ.
Realnost mršavog džankija u New Yorku, koji u crnački kvart odlazi “kupiti poklone sreći i kupati ih u mrtvoj krvi”, kako bi to rekao Bare, nije mogla biti dalja od realnosti debeljuškastog srednjoškolca u socijalističkom Zagrebu ranih 80-ih, ali ritam i jezik rock’n’rolla u to su vrijeme, bez interneta i ovisnosti o njemu, možda i lakše nego danas preskakali eventualne geografske, ekonomske, kulturološke i ideološke barijere. Tako su i mene u toj pjesmi pukli groznica iščekivanja koja kulja iz zveketavog, nervoznog garage-rock gitarskog rifa i žustrog, ali ravnog ritma koji imaju veze i s Dylanom i onime što će deset godina kasnije postati punk, obješenjački Reedov način cijeđenja stihova s usana, znoj zgužvanih novčanica u njegovoj ruci, ushit koji dostiže kad se napokon dočepa droge i skuliranje kad je ubrizga u sebe, a onda sutra sve ispočetka. Opet nervoza, potraga, iščekivanje i ono što bi Partbrejkersi rekli “kupujem, prodajem oduzimam i dodajem”. Ne, nikada - nažalost ili nasreću, i danas dvojim oko toga - nisam bio ovisnik o heroinu ili bilo kojem drugom narkotiku, ali točno znam kako se Lou Reed osjećao dok je pisao “I'm Waiting For The Man” jer istu sam takvu groznicu proživljavao kad god bih čekao da se u 80-ima na Cvjetnjaku pojavi neki od dilera s crnim vinilnim LP pločama. Stiskao sam dinare u ruci, čekao, tresao se i znojio, oduzimao, dodavao, kupovao, prodavao i onda sutra opet ispočetka. Bio sam zakačen za rock’n’roll i nije mi nikada trebala nikakva druga droga, ali sam zbog te opsesije pločama i punkom savršeno mogao shvatiti kakva to groznica trese Lou Reeda dok je pisao “I’m Waiting For The Man”, jednu od najboljih pjesama u njegovom i opusu Velveta, ali i u cjelokupnoj rock i pop glazbi.
Pavica Knezović Belan
Heroin
Rock’n’Roll Animal (1974.)
Prvi put sam čula tu stvar na nekom srednjoškolskom izletu. Na kazetofonu ju je puštao Igor Grubić, danas poznat kao konceptualni umjetnik. Ne znam što me više fasciniralo toga dana, ta hipnotička dva akorda koji su se ponavljali u valovima ili činjenica da je tip pjevao o ultimativnom tabuu koji je u to vrijeme, a bila je to polovica ‘80-ih, upravo postajao velik hit u Zagrebu - o heroinu. Moja škola je bila takozvana kultura (Centar za kulturu i umjetnost) i bili smo toliko cool da je to iz današnje perspektive nepojmljivo. U kantini su se slušali isključivo Ramones, Talking Heads i Roxy Music, a dobar dio nas klinaca se furao kao da je upravo izašao iz Warholova Factoryja. U jednom ljetnom šopingu u posjetu obitelji u Njemačkoj kupila sam šest albuma koji su bili formativni za moju adolescenciju. Bili su to Bowiejevi “Hunky Dory”, “The Rise And Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars” i “Diamond Dogs”, te Banana Velvet Underground, “Tranformer” Lou Reeda te njegov live album “Rock’n’roll Animal”. E, s njega je posebno gruvalo - ta količina gitarističke buke u mojoj se djevojačkoj glavi tada mogla mjeriti samo još s neponovljivim Hendrixom. Na albumu je bila 13-minutna verzija pjesme “Heroin” sa stihovima koji su zvučali kao iz neke džanki Biblije. I don’t know just where I’m going/ But I’m gonna try for the kingdom, if I can/‘Cause it makes me feel like I’m a man... To jedno ljeto na Hvaru, možda baš ono kada sam upoznala danas svog dragog kolegu Saleta Dragaša, nas četiri cure na plaži u Pokojnom dolu tukle smo se za walkman na kojem smo na repeat slušale tog mračnog i tajnovitog Lou Reeda i pod vrelim suncem se osjećale omamljeno i moćno baš kao na - heroinu.
Boris Perić
‘Trade in’
Set the Twilight Reeling (1995.)
Među Reedovim pjesmama gotovo je nemoguće odabrati samo jedan osobni favorit i premda će mnogi od mene sad očekivati “Venus in Furs”, odlučio bih se ipak za nešto osobnije: “Trade in”, album “Set the Twilight Reeling”, 1995., a-strana, 4. pjesma. Nemiran, dubok i bolno istinit tekst na sjetnu melodiju, začinjenu, istina, prilično tvrdim ridovskim rifovima, ali tko joj znade i poštuje autora, prepoznat će i u njoj melankoliju, shvaćenu prema najboljoj definiciji kao tamni obrub strasti; pjesma, koja se, kao uostalom i čitav album, glatko može slušati kao soundtrack krize srednjih godina, s dobrim izgledima da nam pomogne da je prebrodimo koliko-toliko neoštećeni, kao što nam je (meni svakako) Reed znao pomagati i u drugim životnim neprilikama. Rock and roll, što je i Reed do samog kraja potvrđivao svojim sarkastičnim optimizmom, nije rezerviran samo za mladost i bez njegovih bi melodija i tekstova, priznajmo, mnoga kasnija mijena i sumorno sučeljavanje sa zamkama egzistencije zvučali prilično šuplje. A “Trade in” nas, eto, tješi i bodri da svoje “staro ja”, kad smo već prisiljeni da ga ubijemo, zamijenimo za drugu, pa i četrnaestu životnu šansu, odnosno, kako se u njoj lijepo kaže: “Sretoh ženu s tisuću lica i poželjeh je vjenčati.” Mudrome dovoljno. Lou je vječan!
Nenad Rizvanović
‘My Red Joystick’
New Sensation (1984)
Do 1984. Lou Reed je već bio snimio sve svoje najbolje i najgore ploče - Velvet Underground su davna prošlost - on je prevalio četrdesetu i snima album “New Sensations”: divan hit “I Love You Suzanne” i još deset nezaboravnih pop rock pjesama prošaranih ljepljivim soul aranžmanima. Upoznajmo Lou Reeda opuštenog i zabavnog. Koji nadahnuto piše o tome kako mu sviđa voziti motor i posjećivati teatar; kako ga živciraju oni koji stalno nešto seru. I da se želi rukovati s umjetnicima čija mu se djela dopadaju. Tu je i nezaboravna priča o prijatelju Georgeu (My Friend George) i nekoliko ljubavnih pjesama. U pjesmi “My Red Joystick” poziva izvjesnu Evu da odnese sve što hoće iz njihovog života: kolor televizor, djecu, ušteđevinu, automobil (Porsche), čak i “ruže iz mog uvelog srca”, ali neka mu svakako ostavi njegov Crveni Joystick. My Red Joystick! I još se na omotnici albuma, u crnoj kožnoj jakni i čizmama i onim neopisivim blesavo-ozbiljnim smiješkom, igra crvenim joystickom. Ne znam je li netko već primijetio kako je na “New Sensationsi” Lou Reed izumio žanr humorističkog rocka, ali što sad. “New Sensations” i “Crveni Joystick”: tek da se sjetimo kako je jednom divno bilo biti Lou Reed.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....