PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

VIDEO: THE CORAL Tamni sjaj liverpulske psihodelije s novog albuma najavljuje potencijalno ekstatičan nastup na INmusicu

 Wikipedia
Album "Distance Inbetween" je srodan posljednjim albumima Arctic Monkeysa, Queens Of The Stone Agea i The Black Keysa

Kad je nedavno stigla najava nastupa liverpulske psych-rock grupe The Coral na predstojećem INmusicu, prvo što sam pomislio bilo je – fino, ali prekasno. Naime, The Coral su se nekako zagubili nakon prva dva sjajna, u zvuku psihodeličnog i folk-rocka 60-ih utemeljena pa i komercijalno uspješna albuma “The Coral” (2002) i “Magic And Medicine” (2003). Do 2010. godine objavili su još četiri albuma.

Solidno su prošli na top-listama, ali ukupna naklada ipak je bila mnogo manja od naklada prva dva albuma, a kritičarima se najviše dopao “Butterfly House” (2010) u produkciji iskusnog Johna Leckieja nakon kojeg je uslijedila duža pauza u radu grupe koju je nešto ranije napustio gitarist i trubač Bill Ryder-Jones. Njegov četvrti solo album “West Kirby County Primary” prošle je godine dospio visoko na kritičarskim listama najboljih izdanja. Nešto slično moglo bi se dogoditi s prvim pravim novim albumom The Corala koji su i ranije na interesantan način pomirili psihodeliju i folk-rock s nekim drugim utjecajima u rasponu od soula preko duba do spaghetti-westerna.

The Coral su naslijedili i specifičan Merseybeat zvuk od svojih liverpulskih predšasnika, uključivši The Beatlese, ugradili nešto od novijih iskustava indie-rocka, a “Distance Inbetween” je srodan posljednjim albumima Arctic Monkeysa, Queens Of The Stone Agea i The Black Keysa. Ponajprije zbog mračnih, teških, zujećih gitara s fantastičnim solažama Paula Molloya koji je efektno zamijenio također odsutnog Lee Southalla te loopovima u kojima su solaže u finalnom miksu mjestimice reproducirane unatrag.

Repertoar starih trikova, reklo bi se na prvu, ali The Coral tako dobro slažu sve te slojeve da zvuče nevjerojatno friško i svježe unutar amalgama u kojem se prepliću još i Kraut, garage, pustinjski i surf rock. U svemu tome velika je uloga glavnog autora i pjevača Jamesa Skellyja čija boja glasa i način pjevanja podjednako dobro pašu u žešćim garažnim, uvrnutim psihodeličnim, blistavim glam-rock i pastoralnijim folk-rock skladbama u perfektnoj produkciji dosad ne osobito poznatog i priznatog Richarda Turveya.

Generalno, comeback albumi su zamka, veća i od klasične stupice drugog albuma. U slučaju The Corala - koji više duguju Byrdsima i CSN&Y nego Beatlesima i Stonesima, odnosno Question Mark & The Mysterians i Seedsima nego Kinksima i The Who, kao da im je dom San Francisco, a ne Liverpool - ta je zamka pretvorena u novu šansu. Ne zbog dokinuća sveza sa “starim” zvukom i prethodnim albumima nego da se glazbena konstrukcija benda ojača i učini atraktivnijom.

Još prije desetak godina ovakav bi album mogao računati na multimilijunsku nakladu. Danas ni u domicilnoj Velikoj Britaniji ne mogu više u Top 10 najprodavanijih izdanja, ali neka vas bolesno stanje današnje glazbene industrije ne odvrati od novog albuma tamnog sjaja i potencijalno ekstatičnog nastupa The Corala na INmusicu. Mogao bi to biti koncert za pamćenje, kao što bi “Distance Inbetween” morao završiti vrlo visoko na listama najboljih ovogodišnjih izdanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:49