ZAGREB - Arcade Fire u liftu, sa zvukom trganja stranica magazina umjesto bubnja, Bon Iver a capella u pariškom haustoru, Fleet Foxes u napuštenom krilu Grand Palaisa, Beirut u prepunom kafiću pred zbunjenim dnevnim gostima, The National za stolom, u atmosferi kao pred fajrunt nekog tuluma...
Današnjim ljubiteljima indie glazbe dobro je poznat koncept nazvan “Take-Away Shows”, jedan od najoriginalnijih glazbenih videoserijala koji je dokumentirao nastupe nekih od najvećih imena suvremene indie i pop-scene u sasvim drugačijem svjetlu od onoga na koje su nas navikli.
Gerilska tehnika
Riječ je o live snimkama glazbenika napravljenim gerilskom tehnikom, s kamerom iz ruke, a poprišta izvedbi njihovih pjesama javni su prostori urbanih središta ili, pak, neobični interijeri.
Iza ovog projekta stoji čovjek umjetničkog imena Vincent Moon, 32-godišnji Francuz čiji je entuzijazam rezultirao pravom revolucijom u glazbenom videu. Izmješteni iz svog prirodnog okružja, bez podrške neograničenog izvora struje, pojačala i razglasa, glazbenici zastupljeni u “Take-Away Shows” posegnuli su za spontanim i često vrlo maštovitim aranžmanskim rješenjima, promijenivši i prilagodivši svoje pjesme trenutku, gdje ulogu ritmičkih instrumenata znaju preuzeti metalna ograda, betonski zid ili drveni stol.
Kultni filmovi
Francuski redatelj snimio je u tom serijalu više od 120 izvođača, a videoclipovi distribuirani su besplatno, na YouTubeu i stranici La Blogothčque. U samo nekoliko godina Moon je prešao put od gerilca koji muzičarima dosađuje na ulici do “tražene robe” pa ga je, recimo, REM angažirao za vlastiti videoserijal. Snimio je, među ostalim, i film “A Skin, A Night” s grupom The National, kao i danas već kultni “Miroir Noir” s Arcade Fire.
No, u trenutku kada je mogao birati poslove i zaraditi ozbiljan novac, napravio je radikalan zaokret.
Prestao je snimati indie bendove i 2009., poput nekog Alana Lomaxa današnjice, krenuo na neprekidna putovanja po svijetu u potrazi za iskonskim, drevnim zvukovima, primijenivši isti redateljski koncept na etnoglazbenike, nazvavši ga ovaj put “Petite Planet”.
Odbio honorar i hotel
Lutanja su ga ovih dana dovela u Rijeku, gdje je gost Festivala dokumentarnog filma DORF. Dosljedan sebi, nije tražio honorar, odbio je hotel zatraživši krevet u hostelu, a poželio je jesti tamo gdje ruča obično stanovništvo, dakle nikakvi fensi restorani ne dolaze u obzir. Boravak je iskoristio za snimanje filma o istarskoj ljestvici, kao i snimanje zvončara. U sklopu DORF-a prikazani su njegovi radovi iz Afrike, a pet sretnika odabrano je za radionicu za koju su stizale prijave iz cijele regije.
Prvi “Take-Away Show” napravljen je 2006. godine s grupom The Spinto Band koju je nagovorio da zasvira u jednom kafiću, među gostima. Nakon što je pridobio Arcade Fire, priča je eksplodirala - čuveni clip iz lifta ima više od 2,3 milijuna pregleda na YouTubeu.
- U to vrijeme živio sam u Parizu i svaki dan odlazio na koncerte. Pregledao sam valjda sve glazbene filmove i razmišljao što bih mogao napraviti. Videospotovi mi se nikada nisu sviđali, sam taj koncept nema puno veze s muzikom. Isto tako, ne volim CD-ove jer glazba za mene ima smisla jedino kad se izvodi uživo. Pokušao sam izvući glazbenike iz njihove ‘comfort’ zone i staviti ih u okruženje gdje ćemo razbiti tu barijeru između benda na pozornici i publike - kaže Moon o svom radu na “Take-Away” projektu.
- Kada bih bendove prije koncerta dočekao s kamerom, mislili bi da ih želim intervjuirati. ‘Što nas želiš pitati?’ Rekao bih im: ‘Ništa, samo svirajte’. ‘Kako to misliš?’ ‘Jednostavno, svirajte!’ Nisam ništa imao unaprijed pripremljeno, bilo je tu jako puno improvizacije. Na kraju bi im se svidjelo - kaže taj nezavisni filmaš.
Spiritualna iskustva
- Sjevernoamerička i europska pop-glazba više mi nisu toliko interesantne. Za sebe bih rekao da sam u stalnoj potrazi za spiritualnim iskustvom u glazbi. Tradicionalna glazba ima tu dimenziju. Pokušavam se baviti nekom vrstom eksperimentalne etnografije. Puno etnoglazbe je, nažalost, loše snimljeno, tako da kada vidite kako izgleda, ne želite je ni slušati. Nastojim te lokalne glazbenike diljem svijeta snimiti tako da izgledaju što bolje, što uzbudljivije, jer takva glazba to zaslužuje - kaže redatelj.
S velikim entuzijazmom Moon govori o šamanizmu, o “duhovnoj molekuli” DMT, o povezivanju praiskonskih šamanskih obreda s modernom tehnologijom. Poznavateljima njegova opusa, posebice duljh filmova s Arcade Fire, Mogwai i The Nationalom, ta sfera interesa nije nelogična. Na pitanje gdje se vidi za 10 godina ima spreman odgovor.
- Na cesti, uvijek. On the road - zaključuje Vincent Moon.
Umjetnik fasciniran Rijekom
Posebna je zanimljivost to da je Rijeka za Moona toliko bitan grad da je svoj blog nazvao Fiume Nights. Dok šećemo rivom, otkriva razloge svoje fascinacije. U prvom redu, to je bizarna povijesna epizoda s talijanskim pjesnikom i protofašistom Gabrieleom D’Annunzijom koji je 1919. sa svojim arditima uše-tao u Rijeku i proglasio grad-državu s poprilično uvrnutim zakonima.
U kratkom periodu D’Annunzijeva vladanja ovdje su se ideologije anarhizma i fašizma prelamale s avangardnom poezijom i radikalnim pristupom umjetnosti, stvorivši jedinstveni povijesni i politički presedan koji i danas nosi oznaku kontoverzan, a u Hrvatskoj se još uvijek interpretira vrlo kontradiktorno.
- Nema više puno vidljivih tragova tog perioda - kaže Moon koji riječku povijest poznaje izvrsno, puno bolje od mnogih stanovnika toga grada.
Pravim imenom Mathieu Saura, Moon je fascinantan sugovornik, erudit bez formalnog obrazovanja sa širokom lepezom interesa i nekonvencionalnim stilom razmišljanja.
Putuje sam, s ruksakom u kojem su kamera, mikrofon i laptop, honorare odbija, a preživljava zahvaljujući donacijama i gostoljubivosti ljudi u čije krajeve dolazi.
On je, kako za sebe kaže, beskućnik po vlastitom izboru, nomad kojemu novac ne predstavlja ništa u životu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....