Naš jedini specijalizirani sastav za izvedbu barokne glazbe - Hrvatski barokni ansambl (skraćeno HRBA) u nedjelju 20. lipnja održao je peti koncert u 24. sezoni. Otkako je njegov matični prostor u Hrvatskom glazbenom zavodu zatvoren zbog konstrukcijske obnove, zamjensku dvoranu našao je u obližnjem Satiričkom kazalištu Kerempuh u Ilici. Umjesto komičara-glumaca, na scenu je stupilo desetak glazbenika na povijesnim instrumentima - devet gudačica te tri muškaraca na čembalu, kontrabasu i gitari. Prilagodili su se karakteru zamjenskog prostora u koji su se sklonili i u komičnom duhu zasvirali na svoj način - barokno-instrumentalno. Program "Glazbene pošalice" (Scherzi Musicali) donio je rijetko izvođene bitke, plesove, capriccie i lamente (tužaljke) 17. stoljeća, prema izboru i pod umjetničkim vodstvom hrvatskog violinista s engleskom adresom Bojana Čičića, koji ih je predvodio s mjesta koncertnog majstora. On tako već godinama uspješno vodi prestižni engleski orkestar Academy of Ancient Music, a svojedobno je, dok je još živio u Zagrebu, prva iskustva na baroknim instrumentima skupljao kao član Hrvatskog baroknog ansambla s kojim do danas redovito surađuje.
Muziciralo se, kako i priliči, na povijesnim glazbalima, desetero gudača čuli smo u specifičnom zvuku kako gude na crijevnatim žicama (doista, od goveđih ili ovčjih crijeva) i specijalnim kraćim baroknim gudalima, što je stvorilo zornu imitaciju starih zvukova, čemu je pogodovala ugodna akustika prostora. Ni tapecirana sjedala, ni tapison na podu nisu "popili" dobru akustiku Kerempuhove dvorane, pa je publika sa zadovoljstvom pratila sve bitke, plesove i invencije talijanskih, austrijskih i njemačkih skladatelja, nastalih mahom u doba tridesetogodišnjeg rata u Europi, kao pratnja bitki, dvorskih zabava te mačevalačkih turnira i vježbi. Učitelji mačevanja u to su doba smatrani umjetnicima, a mač je, osim za obranu, bio i pokazatelj statusa. Violinistice i violistice su gudalima, poput mačeva, u taktu pratile žustru svirku svojeg mušketira večeri, umjetničkog voditelja Čičića, te se za njim ponijele da sviraju stojeći, u stavu solističkog muziciranja i maksimalnog angažmana. Nisu se štedjela ni srca, ni gudala, ni žice, iskre su frcale na sve strane, sve je pucalo i lomilo se, ali na to se računa u ovakvom programu koji traži različite specijalne efekte lupanja i trzanja. Zamjenska su gudala i žice uvijek negdje pri ruci, ovaj puta skriveni u korpusu čembala, kako tijek izvedbe ne bi patio. Svirači basovskih dubina, takozvane dionice basso continuo, zbog prirode svojih instrumenata sjedili su na stolcima: čembalist Pavao Mašić, violončelistica Dora Kuzmin Maković, kontrabasist Pavle Kladarin i jedini stranac u hrvatskom sastavu grupe, Slovenac Izidor Erazem Grafenauer (nećak poznate flautistice Irene Grafenauer) na najzanimljivijem glazbalu instrumentarija, svojevrsnoj velikoj lutnji, tzv. teorbi, s iznimno dugim vratom, koju je svirao naizmjence s baroknom gitarom.
Program je činila najranija sačuvana glazba koja donosi imitaciju života, tipično baroknu sveprisutnu programsku priču u pozadini nota; gudači imitiraju ne samo klasične puhačke instrumente - trubu i klarinet, već i lovačke rogove, vojničke pištaljke, pa čak i glasanja mačaka i pasa (Capriccio Stravagante Carla Farine). Sonata za violinu solo uz basso continuo Johanna Paula von Westhoffa imitira zvuk zvona, dok je Concerto grosso Vivaldijeva suvremenika i sugrađana Evarista Felicea Dall‘Abaca namijenjen zabavi maskiranog društva venecijanskog karnevala. Salzburški skladatelj Georg Muffat uglazbio je konkretnu povijesnu bitku, onu kojom je 1688. Beograd, nakon 167 godina, oslobođen osmanske vlasti, a nazvao ju je "Tužnom pobjedom" jer je u redovima Habsburške monarhije poginuo brat bečkog nadbiskupa. Teško je u dinamici glazbe bilo razlikovati bitku od plesa jer se uvijek nešto imitira ("Galliard Battaglia" Samuela Scheidta na violinama donosi vojne fanfare u stilu borbenih krikova bitke). Miješaju se tu i staleži; nisu sve skladbe namijenjene dvorovima, već i ulici ("Poljske gajde" Johanna Heinricha Schmelzera), a kad želi naglasiti više narodski zvuk, Čičić je samo spustio svoju violinu s vrata na "biceps" i gudio u stilu narodnog guslača. Naposljetku, "Bitka za desetoricu" (Battaglia à 10) salzburškog majstora Heinricha Ignaza Franza von Bibera te balet "Škola mačevanja" Bečanina Johanna Heinricha Schmelzera u dramaturgiji stavaka donose i završni smiraj u stavcima za liječenje, žalopojke i oporavak ranjenika. Vrhunski je koncert u sprezi bravuroznih glazbenika podigao ljestvicu poletnog muziciranja starih prašnjavih partitura Hrvatskog baroknog ansambla, što je dobra priprema za njegov skorašnji četvrtstoljetni jubilej, 25. sezonu u koju će spremno zakoračiti sljedeće godine na čelu sa svojom ravnateljicom, violinisticom Laurom Vadjon.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....