PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Wilco u Zagrebu: Vidjeli smo najveći bend današnjice, utjelovljenje ‘kozmičke američke glazbe’

Najavili smo ih kao najbolji rock bend današnjice i najvažniji koncert godine. Nismo lagali. Nedjeljnim koncertom u paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma Wilco su otišli i korak dalje.

Veličanstvenim, dvoipolsatnim koncertom za 2000 oduševljenih poklonika ukazali su kako u suvremenoj glazbi, još uvijek, gotovo nitko i ništa ne može nadmašiti vrhunski američki rock bend i velikog američkog glazbenika.

Veliki Amerikanci

A Wilco doista jest vrhunski američki bend velikih američkih glazbenika, predvođen autorskim genijem Jeffom Tweedyjem koji kao od šale odlazi u bilo koji žanr rocka, šireći njegov kozmos do neslućenih razmjera.

Koncert Wilca, otvoren s “Misunderstood”, pjemom o povratku u stari kvart, vjerojatno je najvažnija kulturološka stvar koja se dogodila Novom Zagrebu otkako je Većeslav Holjevac “pregazio” Savu. Vjerojatno bi vam nešto slično rekli i Jonathan Franzen ili Alexander Payne da su kojim slučajem došli u nedjelju u Zagreb. Usto, koncert Wilca bio je toliko magičan da je posve jasno kako će se u nadolazećim desetljećima o njemu raspredati legende, kao i o kultnim zagrebačkim gostovanjima Gang Of Foura, Talking Headsa i Pixiesa.

Gledati uživo Jeffa Tweedyja i njegovu družinu je kao da čovjek na jednom perfektnom koncertu, i to u naponu snage, istodobno gleda Beatlese, Stonese, The Band, Neila Younga s Crazy Horseom, The Byrdse s Gramom Parsonsom, Beach Boyse, The Big Star, R.E.M. i The Replacementse.

Radost sviranja

Wilco nisu i srećom nikada neće biti “američki Radiohead” jer se, za razliku od družine Thoma Yorkea, Tweedy i njegov sastav ne boji prošlosti i posezanja za njom kako bi stvorio najveću glazbu današnjice i referentnu glazbu budućnosti. Wilco se i radošću sviranja žele mjeriti s najvećima. Recimo, “Impossible Germany” i “One Wing” s onim prekrasno osunčanim solažama Nelsa Clinea, vjerojatno najmaštovitijeg gitarista današnjice, najljepši su komadi soft-rocka otkako je ranih 70-ih izmišljen taj “omraženi” žanr.

Pop i buka

“Art Of Almost”, pak, germanski je precizan komad Krautrocka u koji Wilco ubacuju reggae rif. Zašto? Tko će ga znati, ali legao je kao šaraf koji je cijelo vrijeme nedostajao u nekoj konstrukciji Kraftwerka. “Black Moon” je čista country pastorala s tonovima pedal-steel gitare zbog kojih se čovjek rastopi poput meda u čaju. “I Might” je komad onog intelektualnog novog vala kakvog su najbolje radili XTC, no da li doista tako dobro kao Wilco?

“Heavy Metal Drummer” i u live izdanju čisti je pop-hit i samo ona budaletina iz Reprisea koja je odbila objaviti album “Yankee Hotel Foxtrot” to nije mogla shvatiti, možda zato što Wilco imaju legitimnu potrebu pop melodije razbijati izljevima buke kao u “Via Chicago” ili psihodelije kao u “Spiders”.

Oni shvaćaju kako i zašto rock može biti kompleksna i intelektualno poticajna glazba za odrasle, a da joj ipak ne manjka doza genijalne jednostavnosti kao u “Capitol City” i “Walken” ili zdrave zabavnosti kao na ekstradugačkom bisu zaključenog s “I Got You (At The End Of The Century)”, “Outtasite (Outta Mind)” i “I’m a Wheel” koje su odvalili onako kako to ni Rolling Stonesi ne bi mogli po objavljivanju epohalnog “Exile On Main St.”

Ukazanje Isusa

Ako na “Jesus, Etc.”, čiji su stihovi “tall buildings shake, voices escape singing sad sad songs” tako krasno legli među derutne velesajamske paviljone, nisam ugledao Isusa, onda vjerojatno nikada ni neću. Ali, koga briga. Vidio sam Wilco, najveći bend današnjice i utjelovljenje Parsonsove “kozmičke američke glazbe”, a to je mnogo, mnogo bitnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 03:33