Zagrebački solisti završili sezonu u HGZ-u

ZAGREB - Zagrebački su solisti u utorak navečer (24. svibnja) završili svoju koncertnu sezonu u Hrvatskom glazbenom zavodu. Kao i prethodnih pet, i šesta je večer počela Bachovim Brandenburškim koncertom, a završila praizvedbom Zagrebačkog koncerta jednog suvremenog hrvatskog skladatelju.

Od svih šest Bachovih koncerata, Šesti je napisan za najmanje uobičajen, odnosno, kako za barokno, tako i za današnje vrijeme potpuno neuobičajen sastav od samo sedam glazbenika. Violina nema, a riječ vode dvije viole, uz podršku tri violončela, basa i čembala.

Gostujući violist Vladimir Kossjanenko bio je vrlo poticajan i za stalnog violista ansambla, silno muzikalnog Aleksandra Miloševa koji ovaj put, za razliku od nekih prošlih nastupa, nije bio „šmirtuozo“, nego doista pravi virtuozo.

Janigrov učenik Berger

Također, za razliku od nekih gostiju i skladbi na prošlim koncertima, gostujućeg violončelista Juliusa Bergera i izvedbu Koncerta za violončelo i orkestar Roberta Schumanna (u aranžmanu Wolfganga Kurza za violončelo i gudače) sasvim sigurno nećemo zaboraviti. Učenik i svojedobno asistent velikog Janigra, Berger je bio strastveni voditelj ne samo svoje dionice, nego i čitave izvedbe.

Povećana agilnost ansambla dobro se osjetila i u drugom dijelu koji je počeo Šostakovičevim Preludijem i scherzom za gudački oktet, opus 11, da bi se na kraju na pozornici ponovo našla sedmorka s početka večeri u praizvedbi Šestog zagrebačkog koncerta čijom je izvedbom dirigirao autor Srećko Bradić.

Odabrana šestorica skladatelja ( Tarbuk, Šipuš, Seletković, Dedić, Kempf i Bradić) na različite su načine, u skladu s vlastitim skladateljskim poetikama i estetikama, odgovorili na Bachov izazov i poticaj. Dio njih, osim u korespondirajućim Bachovim djelom zadanom instrumentalnom sastavu, na velikog se skladatelja i nije pretjerano osvrtala.

Tako je učinio i Bradić, skladajući jednostavačno djelo sastavljeno od različitih tematskih cjelina, od kojih središnji brzi dio zvukom aludira prije na Vivaldija nego na Bacha. Ali, dobiti šest potpuno različitih skladbi od šestorice ponajboljih zagrebačkih skladatelja bila je i namjera Solista u jednom od najsmislenijih recentnih hrvatskih glazbenih projekata.

Realizacija nije uvijek bila podjednako kvalitetna.

Tako je, primjerice, Bachov Treći brandenburški koncert, kao i odgovarajuću mu izvrsnu kompoziciju Krešimira Seletkovića, zadesila i prilično unesrećila loša večer Zagrebačkih solista. Međutim, čak i one uspjele izvedbe i snimke, među koje spada i praizvedba skladbe Srđana Dedića, zaslužuju, štoviše, zahtijevaju da Zagrebački solisti što prije uđu u tonski studio, izbruse i snime svih šest brandenburških i svih šest od njih naručenih zagrebačkih koncerata.

Takvo diskografsko izdanje, dobro producirano i plasirano, osim što bi bila sjajna glazbena i kulturna legitimacija Grada Zagreba, sigurno ne bi ostalo nezapaženo i preko naših granica.

Svaka bi se sredina u kojoj ima imalo pameti i kulture, pobrinula da se ovakav projekt na taj način završi. Utoliko više što među šest novih skladbi hrvatskih autora ima i onih za koje je već na praizvedbi bilo jasno da su antologijske.

Urnebesne ovacije Kempfu

To se osobito odnosi na pretposljednje u nizu praizvedeno djelo, 5. zagrebački koncert Davorina Kempfa. Kad je kontrapunkt u pitanju, osobito onaj Bachov, Kempf je jedan od najvećih autoriteta, a nipošto mu ne nedostaje ni vlastitih invencija, ideja i nadahnuća.

Među šest praizvedenih skladbi, Kempfova je najopsežnija, ali i najdoslovnije posvećena Johannu Sebastianu Bachu, ne samo početnim motivom B-A-C-H iz kojeg se rađaju svi ostali tonovi, nego i majstorskom kontrapunktskom konstrukcijom i provedbom glazbenih ideja.

Ali, što je još važnije, sve su praizvedbe tijekom sezone dočekane s velikom pažnjom i odobravanjem brojne publike, a Kempfova, čijom je izvedbom ravnao Tomislav Fačini uz lavovski udio čembalista Pavla Mašića, doživjela je upravo urnebesne ovacije, najveće koje sam ikada čuo upućene praizvedbi nekog suvremenog djela.