Znala je biti ljutita i bijesna, a na posljednjem albumu je iz žudnje, pa i iz očaja pisala pjesme nerođenoj curici

Otkako me tada dvadesetogodišnja Laura Marling razvalila drugim albumom "I Speak Because I Can", čije patničke pjesme teško da bi poboljšao i Townes Van Zandt, svako toliko me ta engleska folk kantautorica oduševi novim izdanjem. Znala je biti ljutita i bijesna, ogorčena i zajedljiva, a na posljednjem albumu "Song For Our Daughter" je iz žudnje, pa i iz očaja pisala pjesme nerođenoj curici, da bi prva pjesma "Child Of Mine" s nedavno objavljenog "Patterns Of Repeat" bila posvećena njezinoj prvorođenoj kćerkici. Uskoro očekuje i drugo dijete, a u međuvremenu je spomenuti album uz akustičnu gitaru snimila kod kuće uz nešto nadosnimavanja pratećih vokala i ostalih instrumenata u londonskom studiju Bert Jansch i njujorškom Smilo.

Glas Laure Marling mogu prepoznati među tisućama drugih ženskih glasova, kao i njene izvedbe, poeziju i način na koji plete filigranski istkane pjesme. Naravno da njezin prosede potječe i iz nasljeđa Joni Mitchell i Joan Baez, ali najviše zadivljuje kako se u toliko mladoj osobi, kad je imala nepunih 20 godina, zarobila toliko stara duša, odnosno kantautorica čije pjesme kao da su nastajale još od srednjeg vijeka. I sad mi se zarad albuma "Patterns Of Repeat" čini da su u Lauri Marling i njezinim pjesmama nataloženi iskustva (žena) stara barem nekoliko stoljeća i bogata tradicija engleskog folka, vjerojatno i zbog njezina izvanvremenskog glasa. Razlika je tek u tome što Laura nikad nije bila smirenija i ispunjenija, na albumu čiji su dio i dirljive uspavanke toliko željenoj kćerkici.