Zubin Mehta: Dolazim s filharmonijom iz Beograda. To je više od glazbe, to je moja misija

Meastro Zubin Mehta ove je godine proslavio 75. rođendan. Kao i sve velike dirigente koje poznajem, krasi ga i fantastična memorija.

- Koliko se sjećam, na svom prvom koncertu u Dubrovniku, koji sam imao 1964. godine sa Zagrebačkom filharmonijom, svirali smo Prvu simfoniju Gustava Mahlera i to na otvorenom - rekao mi je prošli tjedan slavni maestro telefonom iz Los Angelesa, gdje je u jednom od svojih domova koje ima širom svijeta, provodio kratak odmor.

Slavni dani Igara

Tih slavnih godina Dubrovačkih ljetnih igara koncerti velikih orkestara, među kojima je bila i Berlinska filharmonija s Herbertom von Karajanom, najčešće su se održavali na Držićevoj poljani, između Kneževa dvora i katedrale. Na istom će mjestu i ove subote, 27. kolovoza, biti podignuta pozornica i postavljen auditorij za legendarnog dirigenta čijim će nastupom biti otvoreno 11. izdanje festivala Julian Rachlin&Friends. U prvom će dijelu koncerta sam Rachlin biti solist u Koncertu za violinu i orkestar Felixa Mendelssohna Bartholdyja, a nekoliko će arija i dueta iz Mozartova “Figarovog pira” i “Don Giovannija” otpjevati dvoje sjajnih mladih pjevača: sopranistica Marija Kuhar Šoša iz Zagreba i bariton Ipča Ramanović iz Beograda. Nakon preslušanih snimaka, njih je oboje za ovaj nastup izabrao osobno maestro Mehta, želeći tako još više naglasiti i onu simboličku, kulturno-političku dimenziju ovog koncerta na kojem će u Dubrovniku dirigirati orkestrom Beogradske filharmonije.

Svoju umjetničku misiju maestro Mehta je već do mladosti uvijek spremno povezivao s mirotvorstvom te humanitarnim i obrazovnim projektima. Mirio je glazbom svoju rodnu Indiju i Pakistan, a već pedeset godina surađuje s Izraelskom filharmonijom s kojom je svirao za izraelske vojnike u njihovim ratovima, ali isto tako i za arapsko stanovništvo u južnom Libanonu.

Maestrova želja

Zbog svoje velike ljubavi prema Izraelu uzima si često za pravo i kritizirati politiku te države, a nedavno je izjavio kako sanja dan kada će u orkestru koji je ponos izraelske kulture zasvirati i Arapi, odnosno Palestinci. A osim što ih sanja, maestro Mehta uvijek marljivo i radi na ostvarenju svojih snova.

Glazbenici iz favela

- U Nazaretu i okolnim gradovima već godinama vodim program u kojem klasičnu glazbu uči i studira 250 mladih Palestinaca, a što je još važnije, za to imam i podršku i izraelskih institucija, u prvom redu sponzora i donatora, među kojima je i jedna izraelska banka - rekao mi je maestro, te dodao kako će vrijeme između odmora u Los Angelesu i povratka u Izrael, odakle stiže u Dubrovnik, iskoristiti i za nastup u Brazilu. Tamo će udružiti omladinski orkestar glazbenog učilišta Buchmann-Mehta koje vodi pri Sveučilištu u Tel Avivu s orkestrom sastavljenim od djece iz sirotinjskih favela Sao Paola.

Nezaboravno Sarajevo

Koncert s Beogradskom filharmonijom u Dubrovniku neće mu biti prva glazbeno-politička gesta na ovim prostorima. Sarajevo mu nikada neće zaboraviti kako je 1994., izlažući doslovno i vlastiti život, došao u opkoljeni grad te usred ruševina Narodne biblioteke, još uvijek izložene srpskim topovima, ravnao izvedbom Verdijevog Requiema koja se prenosila i prikazivala širom svijeta.

A čak i onda kada nije u političkoj misiji, znaju ga sustignuti politička zbivanja. Tako je, prisjeća se, bilo i 1968. u Dubrovniku kada je, upravo na današnji dan, također dirigirao orkestrom Beogradske filharmonije.

- Na dan tog koncerta stigla je vijest da su Rusi umarširali u Prag. Sjećam se da je u mom hotelu bilo sovjetskih oficira na odmoru i odjednom više nitko s njima nije želio razgovarati. Ljudi su strahovali da bi Rusi, kao što su upali u Čehoslovačku, mogli napasti i Jugoslaviju. Kada sam nakon tog koncerta napuštao Jugoslaviju iz Beograda, s obje strane aerodromske piste bili su, pamtim, postavljeni topovi. A sjećam se i da je na Dubrovačkim ljetnim igrama nakon mene, također s Beogradskom filharmonijom, trebao nastupiti moj dobar prijatelj Genadij Roždestvenski. No, orkestar je iz protesta odbijao s njim nastupiti, pa sam stao pred glazbenike i uvjeravao ih da je Roždestvenski sjajan dirigent i potpuno apolitična osoba koja nema ništa sa sovjetskim režimom.

Molio sam ih da ne uzimaju njemu za zlo sovjetsku politiku i da ipak nastupe. Nisam siguran jesam li ih uspio uvjeriti, jer sam morao otići, ali mislim da su na kraju ipak svirali - kaže Mehta, a u arhivi Dubrovačkih ljetnih igara pod datumom 25. kolovoza 1968. stoji koncert Beogradske filharmonije i Roždestvenskog.

Sjećanja na Dubrovnik

- Uspomene vezane uz Dubrovnik, gdje sam 1998. nastupio i sa Izraelskom filharmonijom, tako su mi doista raznovrsne, ali što se tiče samoga grada i festivala, imam najljepša moguća sjećanja. Zato mi je drago što i Rachlin tamo radi sjajan posao i veselim se što ću ovim svojim gostovanjem na neki način objediniti sva svoja dubrovačka iskustva - nastavlja Mehta.

Simbolika zbližavanja

Pitao sam ga kako na koncertima koji imaju i šire društveno-političke konotacije to utječe na glazbu koju izvodi?

- Brahms uvijek ostaje Brahms. Njegovu Drugu simfoniju odabrao sam zato što sam prošli put u Beogradu izvodio Četvrtu i svirali su je tako divno da sam poželio napraviti još jednu. Rachlin će svirati Mendelssohna, a za dvoje pjevača odabrao sam Mozarta prema karakteristikama njihovih lirskih glasova. Tu se ništa ne mijenja. Ali, naravno, svjestan sam značenja i snažne simbolike koncerta i nadam se da ćemo na toj simboličkoj razini uputiti jasnu poruku da vrijeme prolazi, da ljudi i narodi moraju obnoviti prijateljstvo i da je glazba divan način da se s tim započne. Odabirući dvoje izvrsnih mladih umjetnika iz Hrvatske i Srbije želio sam još pojačati tu simboliku zbližavanja kroz glazbu. Jednom sam organizirao i koncert za UNESCO u Parizu na kojem smo imali glazbenike iz više zemalja koje su u tom trenutku bile u sukobu. Svirali smo tada i jedan stavak iz Beethovenovog trostrukog koncerta sa solistima iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a isto tako zajedno su muzicirali Armenci s Azerbejdžancima, Rusi s Čečenima, Izraelci s Palestincima.

Zajedničko muziciranje Palestinaca i Židova još uvijek se može činiti vašom i Barenboimovom utopijom. Imate li podršku unutar izraelskog društva i države?

- Svakako. Znate, izraelsko društvo nije baš u tolikoj mjeri ludo za politikom premijera Netanyahua koliko se možda u svijetu čini.

Ljubav i kritika

Predsjednik Peres nedavno vam je odao veliku zahvalnost i počast u povodu 50. godišnjice vaše suradnje s Izraelskom filharmonijom, a premda niste ni Židov, pa niti izraelski državljanin, u jednoj su vas anketi izabrali među 200 najznačajnijih Izraelaca. Prema Izraelu ne štedite ni ljubav ni kritike. Kako gledate na današnje stanje u tom dijelu svijeta?

- Mislim da Izrael interno, sam za sebe, kao zemlja i društvo, mora ponovno promisliti i preispitati svoju situaciju i ulogu. To neće biti lako, ali za ljubav svojih unuka morat će biti spremni na velike žrtve i ja se nadam da će ih učiniti. Naravno, u to uvijek moraju biti uključene obje strane, i jedni i drugi moraju biti spremni nečega se odreći. Pogotovo u situaciji kad i jedna i druga strana imaju legitimne zahtjeve za istim komadom zemlje.

Veliki dirigent postaje se, naravno, kroz glazbu. Ali, može li se i ostati veliki dirigent bez uključivanja u politiku i ostala društvena pitanja?

- Mi moramo koristiti našu umjetnost da bismo zbližavali ljude i narode. Kad god je moguće moramo se u tu svrhu služiti velikom moći glazbe. Ja još uvijek održavam mnogo više “običnih”, redovnih koncerata, kao kada nastupam s Bečkom filharmonijom u Musikvereinu. Ali, kad god mogu nastojim se odazvati tamo gdje univerzalnim i snažnim jezikom glazbe treba zagovarati mir. Zato sam učinio sve da u svom pretrpanom kalendaru nađem mjesta i za ovaj koncert u Dubrovniku.

Moja poruka

Kako biste vi saželi tu simboličku poruku ponovnog dolaska Beogradske filharmonije u Dubrovnik?

- Umjesto neprestanog osvrtanja unatrag, koje donosi samo ljutnju i bijes, treba gledati prema naprijed. I Hrvatska i Srbija imaju nevjerojatno velike potencijale i iznimno nadarene i poštene ljude koji žele da njihove zemlje idu naprijed. Mislim da je svakako došlo vrijeme da takvi ljudi koračaju zajedno, s rukom u ruci i da si međusobno pomažu kako bi svima bilo bolje.