BORIS LEINER

Zvoni murija, traže Štulića, zaplijenit će mu auto. On viče iz kreveta: 'Neka ga režu popola, to je samo hrpa lima'

Branimir Štulić (lijevo), Mick Jagger na ilustraciji Davora Schunka (u sredini) i Boris Leiner (desno)
 CROPIX
 

Jedan od najvećih hrvatskih bubnjara i nezaobilazna figura Novoga vala Boris Leiner ovih je dana u izdanju Sandorfa objavio autobiografiju “Sve bio je ritam”, upotpunjenu ilustracijama Davora Schunka.

Ova atipična autobiografija, dostupna u svim knjižarama, pisana je kao niz anegdota u kojima Leiner iznosi živopisne detalje iz svojeg života i bogate glazbene karijere, koju je, među ostalim, gradio u bendovima Azra, Šo!Mazgoon i Vještice. Jutarnji ekskluzivno donosi neke od priča iz Leinerove knjige.

Dva pandura

Jutro je započelo kišom. Teški oblaci od vlage zapinjali su o vrhove kuća. Tipičan nizozemski dan. Okrenuo sam se u krevetu na drugu stranu. Nije pomoglo. Osjećaj nostalgije bio je jači. Otužno mljackavi okus u ustima. Već je druga godina kako smo u Utrechtu. Zaželio sam se Zagreba... A onda je moj drijemež razbudio reski zvuk zvona. Otvorio sam. Dvojica policajaca su mi nešto govorila na nizozemskom. Zvučalo je kao da imaju vrući krumpir u ustima, grach grothe... Prešli smo na engleski. Pitali su čiji je to auto ispred kuće - bez registracijskih tablica. Tu je luksuznu limuzinu, Peugeot 604, diplomat Johnny kupio za hrpu love godinu dana ranije od našeg čovjeka.

Zvao se Franc i bio je gitarist benda Cadillac 66 u Frankfurtu. Sada, kad mu je registracija istekla, trebalo je po novu potegnuti u Njemačku. Bio bi to veliki i skupi štrapac, i Johnnyju se nije dalo.

Pa je zato Franc došao u Utrecht i skinuo tablice.

Policajci su došli s ultimatumom da auto registriramo u Utrechtu ili ga odvoze na otpad, gdje će ga prepiliti na dva dijela. Sa zanimanjem su iščekivali efekt svojih riječi na mene, no ja sam im ravnodušno odgovorio: “Samo malo, da pitam gazdu”. Ušao sam u Johnnyjevu sobu. Spavao je snom pravednika. Probudio sam ga, a on je pospano procijedio: “Neka ga režu popola, bemti auto!” Okrenuo se na drugu stranu i nastavio spavati. Pandurima sam hladnokrvno prenio: “Prepilite ga na dva dijela!”

U nevjerici su se pogledali, a onda je jedan od njih gotovo plačnim glasom zavapio: “Ali, čovječe, stvarno ćemo ga prepiliti! Šteta tako skupog auta!”. Odmahnuo sam: “Ma to je samo hrpa lima...”. Otišli su zbunjeno vrteći glavama... Čuo sam ih kako komentiraju: “Baš su šašavi ovi Balkanci”.

Mick Jagger

Sada, kad je Kipp postao Azrin basist, prionuli smo na vježbanje udarničkim tempom. Za domaću zadaću trebao je skinuti pedesetak pjesama. Imali smo svakodnevne, iscrpljujuće probe, bilo kućne, bilo studijske. Johnny nas je drilao vojnički. Sirotom se Kippu doslovno dimilo iz glave. Srećom, blizu naše gajbe bio je hašiš shop pa smo se nakon svirke kulirali duvkom. Jedne takve opuštajuće večeri, uz plemeniti shit marokanac, gledali smo vijesti na TV-u. Prikazali su kuću u Hilversumu u kojoj je boravio Mick Jagger. Došao je u Nizozemsku snimiti svoj solo album. Hilversum je svjetski poznat po vrhunskim audiovizualnim studijima.

Johnny i ja smo se značajno pogledali. Već smo mjesecima tražili izdavača za svoju novu ploču “It ain’t like in the movies at all”. Yes! Mick je naš čovjek, roker, on će prepoznati da je to vrhunska ploča i pomoći će nam. Johnny mi je dao LP i naredio: “Predaj to Jaggeru i ostavi mu kontakt adresu!”.

Tada, 1985., još nije bilo mobitela. “Tvoja želja - moja zapovijed!”, odgovorio sam vojnički i okrenuo se na peti put Hilversuma. Imao sam lukav plan kako doći do Micka. Kad sam stigao u grad oko 11 h, bio je lijep, sunčan dan, što je rijetkost u kišnoj Nizozemskoj, potražio sam turistički biro. Objasnio sam im da stižem iz Jugoslavije, kao predstavnik omladinske organizacije, te da imam s Jaggerom dogovoreni intervju.

Oni su mi naivno dali plan grada i adresu hotela i kuće u kojoj je odsjeo. Lako sam pronašao hotel. Neugodno sam se iznenadio kad su mi na recepciji rekli da je Mick otputovao te da poklon ostavim njegovom menadžeru. Hmmm, ne, hvala. Nešto mi je govorilo da je on u blizini... Skočio sam u auto i krenuo u potragu za onom kućom s TV-a. Uskoro sam je ugledao.

Bila je na uglu drugog bloka - lijepa građanska dvokatnica. Progutao sam slinu, stavio ploču pod mišku i hrabro zakoračio prema ulaznim vratima. Kratko pozvonih - ništa. Onda sam legao na zvono. Konačno su se vrata otvorila. Na njima je stajala mlada žena, ljutito me gledajući. U nekoliko riječi sam joj objasnio razlog svog dolaska. “G. Jagger je do kasno radio u studiju i sad spava”, odgovorila je. Zahvalio sam joj i vratio se do svog auta. Pred ulazom se već okupila mlađarija - i oni su imali ploče u rukama.

Bilo je jasno da Mick neće izaći na glavni ulaz. Stoga sam se odvezao do stražnje, vrtne strane, gdje je već čekala crna limuzina. Na trenutak sam ugledao Jaggerovu sjenu kako uskače u nju. Krenuli su.

Na distanci sam ih pratio i smješkajući se mislio - e nećeš mi pobjeći, crni Miče! Dovezli smo se do hotela jedan iza drugog. Micku je vrata otvorio grmalj, bodyguard, i skupa su odšetali u hotel. Potrčao sam za njima, mašući pločom.

Uto se Jagger okrenuo, teatralno uperio prst u mene i gledajući me u oči gromoglasno povikao: “You are such a bad, bad guy - you shouldn’t wake me up so early!”.

Odmah je njegov čuvar gorila skočio prema meni da me onesposobi. Mick ga je u zadnji tren smirio. “But the woman on the door told me...”, zacvilio sam. On me prekinu, šeretski se smiješeći: “Woman? What woman?”. “Young woman”, rekoh. Nasmijao se i upitao me: “What do you want?”. Približio sam se i pružio mu ruku - iako je bio niži od mene, sitnih, ženskastih šaka, osjetio sam magnetsku snagu njegove karizme. U momentu sam zaboravio onaj dugi govor koji sam spremio. Samo sam izustio: “Donio sam Vam na poklon ploču koju je vrijedno čuti - ploču mog popularnog banda iz Jugoslavije”.

Uzeo ju je i kratko zahvalio rekavši: “I gotta go now”. Stajao sam ispred hotela i pratio ga pogledom, kako sjeda na zadnji sic limuzine i nehajno baca ploču iza leđa... A ja sam mislio i nadao se da je to početak jednog divnog prijateljstva.

Knjiga je upotpunjena ilustracijama Davora Schunka

Alka

Već danima sam kod Troolog snimao pjesme za svoj samostalni album “Bioritam”. Dok sam se koncentrirao na miksanje zvuka, svako malo me ometalo zvonjenje telefona.

Iznervirano sam digao slušalicu i dahnuo: “Alo!”. S druge strane začuo se duboki ženski glas. “Alka je na telefonu. Alka Vuica. Trebala bih Troolog.” “Ja sam Boris Leiner i zoveš u zao čas!” Okrenuo sam se prema Troolom koji je bio u kontrolnoj sobi i glasno mu doviknuo: “Trooly, treba te zvjezdica Alka!”. “Zvjezdica ti je u gaćama!”, uvrijeđeno me zakucala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 02:17