Trideset godina je prošlo od debi albuma “Please” na kojem su Pet Shop Boys ustanovili set pravila zbog kojih su i danas zanimljiviji od niza mlađih i novijih izvođača elektronske plesne glazbe. Premda naizgled rabe ista sredstva, barem što se instrumentarija tiče, Tennant i Lowe - ponovo pod producentskom paskom Stuarta Pricea koji je radio s Madonnom, New Order, Take That, Kylie, Killersima i drugima - ne prepuštaju se tek hedonizmu ljetnih partija kao osnovnom imaginariju EDM protagonista. Umjesto, a vjerojatno stoga što su stasali u doba punka i post-punka kao politički subverzivnih žanrova, Tennant i Lowe pop još uvijek smatraju podesnim alatom za satirom, cinizmom i ironijom oplemenjene socio-političke komentare.
Razlika je što iza njih ne bruje oštri rifovi i bijesni vokali nego uglađena synth-pop matrica; podesna i za plesne podije disco-klubova. Osobno ću ostati skeptičan prema tome koliko prosječni pop konzument obraća pažnju na njihove tekstove, a koliko samo na zavodljive melodije i plesne ritmove, ali činjenica je da se malo tko u dance i pop glazbi, iako su vremena gadna, zna tako suptilno i inteligentno baviti politikom i društvenim temama. Jako je zabavno i gledati kako se pod zvijezde plesnih podija još uvijek znaju “prodati” 61-godišnji Neil Tennant i 56-godišnji Chris Lowe čiju synth-pop poputbinu Stuart Pricee nije pogazio nego ju je “retro-futuro” pristupom prilagodio kanonima današnje elektronske plesne glazbe.
Nepobitno, Pet Shop Boys pop glazbi dođu poput Gilberta i Georgea suvremenoj likovnoj umjetnosti, ne samo zbog seksualne orijentacije oba umjetnička tandema nego i zbog atraktivnog poigravanja simbolima. Uostalom, na što vas asocira pop-art naslovnica omota albuma “Super”, ako ne na parodiju lifestylea u kojem je zbog tehnologije sve tako lako i svi smo tako sretni, tako super? Ruku pod ruku idu i ironični stihovi poput “dug je put do sreće, doista dug put, ali stići ću ja do tamo, dečko, to je jedino što znam” iz uvodne skladbe “Happiness”. To uvjeravanje samoga sebe da iza ugla leži sreća i da samo treba biti uporan kako bi se do nje stiglo, mantra je svih onih “životnih trenera” koji vam prodaju nešto neuhvatljivo, nedostižno i van vaše kontrole i moći.
Za moj novac, radije bih slušao savjete Pet Shop Boysa, kao što bi bilo uputno da se uz stihove “jeste li čuli moj govor?/moje činjenice su izmišljene, zvučim prilično dementno” iz melodijski sjetne “The Dictator Decides” zamislimo što nam to prodaju današnji političari u rasponu od Trumpa i Orbana do Zlatka Hasanbegovića i Tomislava Nikolića. Valja se zamisliti i nad stihovima poput “nema sna, nema hrane, nema plaće, radi po komandi, 24 sata dnevno, što god se zahtijeva” u elegičnoj “Sad Robot World” koju je moguće shvatiti i poput kritike suvremenog kapitalizma u kojem bismo svi, umjesto da roboti rade za nas, trebali biti nalik robotima koji rade, šute i zauzvrat ne traže ništa. Ako i nije na razini “Electrica”, “Super” je gorko-slatki, radosno-sjetni i efektan album dua sa 30 godina staža kakvog mladoturci EDM-a ne znaju složiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....