‘Religiozni ljudi žele da svi vjeruju kao oni pa stvaraju društvo straha’

U povodu zagrebačkog gostovanja legendarne thrash metal grupe Slayer, koja će u srijedu 1. lipnja zajedno s grupom Anthrax zatresti Paviljon 9 Zagrebačkog velesajma, razgovarali smo s osnivačem i kreativnom kičmom grupe, gitaristom Kerryjem Kingom.

Jedan ste od rijetkih gitarista koji se tako dugo vjerno drži načela potpune izražajno-umjetničke naklonosti bendu koji ste oformili još kao tinejdžer. Znači, još uvijek ste u grupi u kakvoj ste oduvijek htjeli biti?

- Naravno. Osjećam se sretnim zbog toga. Sretnim, jer sam se i počeo u ranoj dobi baviti glazbom i što se to ljudima počelo sviđati. Da sutra nestane Slayera, ne bih znao čime drugim bih se bavio. Svakako mi je drago što imamo publiku diljem svijeta koja nas nikada nije iznevjerila na našim turnejama. Nadam se da će tako biti i ubuduće.

Kako gledate na to da današnji mladi bendovi vole mijenjati žanrove i raditi drukčije pristupe kod snimanja svakog novog albuma?

- Nije lako odgovoriti na to pitanje. Možda bi bilo najbolje reći da se vremena mijenjaju i da sa sobom donose i promjene u ponašanju. Gledam to iz perspektive da se pojavljuje puno novih bendova koji jednostavno ne znaju kako bi trebali zvučati i da eksperimentiraju. Svijet je danas bolje povezan nego u vrijeme kad smo mi počinjali, ili bendovi kao što su Iron Maiden, Judas Priest, AC/DC i Black Sabbath, pa su i te eksperimentalne faze poznate određenom dijelu publike. Mislim da su svi ti bendovi, kao i mi, pronašli svoju zonu u kojoj se osjećamo ugodno, kroz koju možemo djelovati i, što je navažnije, da se publici to sviđa i da to očekuje od nas na kraju krajeva. Osim toga, i heavy metal je specifičan žanr. Svaki heavy metal bend brani boje svog žanra. Tako je i s nama. Nama je potpuno prirodno da i dalje radimo ono što smo radili i prije 20 godina.

Kako vas je uopće privuklo tako brzo sviranje gitare?

- Bili smo obožavatelji Motörheada i Venoma te išli na njihove i koncerte sličnih grupa. Pratili smo i punk kad smo bili mlađi, gdje se također moglo naći bendova koji su stremili tom ubrzanju. Nekome tko je odrastao u isto vrijeme kad i mi i pratio sličnu glazbu možda nije uopće potrebno objašnjavati kako je do tog ubrzanja dolazilo spontano i kako se sve više grupa okretalo takvom načinu interpretacije. Mediji tada nisu bili naklonjeni nikome s te scene. Na medijskoj površini vladao je lažni mir, a ispod je ključalo. Cijela stvar se događala daleko od očiju medija, a ljudi na koncertima tražili su sve više energije. Bio je to adrenalinski bunt. Slayer je došao u tom trenutku.

Kako biste definirali glazbu Slayera?

- Glazba Slayera nije pogodna ni za jednu stvar u vašem društvenom životu (smijeh).

Na posljednjem albumu “Repentless” napisali ste 11 od 12 pjesama, a ta jedna “Piano Wire” je vaš zajednički rad s pokojnim Jeffom Hannemanom. Kako ste zadovoljni albumom?

- Volim ga. Nastao je od puno materijala, jer smo prethodni “World Painted Blood” snimili još 2009. Jeff je umro u međuvremenu, ali je ostavio dosta toga iza sebe, što ćemo i u budućnosti svakako koristiti. Mi smo kao bend općenito inspirirani kad smo na turnejama, a turneje nakon “World Painted Blooda” nizale su se jedna za drugom. Za “Repentless” smo imali drukčije uvjete ako se gledaju svi dosadašnji albumi, no bilo mi je jako ugodno raditi s producentom Terryjem Dateom.

Kako je tekao cijeli proces, jer čini se da su uvjeti bili kaotični, ne samo zbog toga jer je to prvi album bez Jeffa, već zato što ste ga počeli i snimati s Daveom Lombardom, da bi ga u konačnici zamijenio Paul Bostaph?

- Paul je naš stari znanac jer se pokazao izvrsnim na bubnjevima kad god je uskakao kao zamjena. Osim toga smo se i sprijateljili pa u tom slučaju nije bilo nikakvih problema. Slična situacija bila je i s Garyjem. U konačnici je za Toma (Tom Arraya, basist i pjevač) i mene to bilo kao da obuješ stare udobne tenisice i kreneš trčati. Za Paula čak mogu reći da nikad bolje nije odsvirao bubnjeve kao na albumu “Repentless”, mislim da su to dobre vijesti za sve one koji prate naš rad u smislu što mogu očekivati od albuma koji će dolaziti u budućnosti.

Zašto je Dave Lombardo tri puta uskakao i iskakao iz Slayera?

- Mi smo uvijek bili otvoreni prema njemu, tako je bilo i ovoga puta. On jednostavno ima svoj život, a mi svoj. Nimalo se ne opterećujemo tim stvarima. Trenutno smo fokusirani na sljedeće turneje i to je najvažnije.

Kad se priča o Slayeru, nemoguće je izbjeći album “Reign In Blood” iz 1986. koji je stvorio novu okosnicu spram prethodna dva albuma “Show No Mercy” i “Hell Awaits” po pitanju žestine, brutalnosti i brzine odsviranog. Kako je došlo do toga?

- Zanimljivo, za tu ploču upravo je iluzija mnogih da smo tada živjeli u magično vrijeme naše produktivnosti, ali iskreno za mene je to tada bilo samo napisati 10 novih pjesama i ići dalje. I tih 10 pjesama postalo je “Reign In Blood”. Kao što se poslije dogodilo obožavateljima, tako se i nama dogodilo da je taj album proglašen za jedan od najbolji unutar thrash metala općenito. Nismo se tome nadali niti smo ga s takvom namjerom radili. Za nas je to tada bio samo još jedan novi korak u karijeri.

Konstantno ste proglašavani sotonistima od raznih religijski udruženja i sekti, naslovnice albuma su vam zabranjivane, kao i glazba, najeklatantniji primjer je onaj nakon rušenja Twinsa u New Yorku, kad je u potpunosti zabranjen vaš cijeli opus u radijskom eteru. Vjerujete li da će to ikad prestati kad je Slayer u pitanju?

- Religiozni ljudi obično u životu sve gledaju kroz prizmu religije kojoj pripadaju. Također jedini ljudi koji žele da vjeruješ isto u što i oni su religiozni ljudi. Postoji ta matrica straha koja im ne dopušta da nekim normalnim očima gledaju one koji ne vjeruju u to što i oni. Kad to multiplicirate, imate društvo straha. Ima ljudi kojima nije jednostavno prihvatiti načelo slobodnog izbora. Slayer je na tom tržištu slobodnog izbora. Mi nikoga ne prisiljavamo ni na što.

Vaša glazba jest distopijska slika svijeta, no i svijet nekad izgleda tako. Je li ikad kad pratite vijesti i događanja u svijetu pomislite: “Hej, pa o tome pjevamo već više od 20 godina?”

- O, da. Moram priznati da je smiješna situacija kad pogledate da neki stvarni događaji prate radnju neke naše pjesme. Bilo je slučajeva da nas se pitalo kako smo uspjeli predvidjeti događaje od 11. rujna. Mi smo u biti samo ironični u našoj lirici, i to je odgovor na sva pitanja o nekoj dalekovidnosti te vrste. Ironija je sve što imamo. Kad pišeš pjesme o usranim stvarima i strahotama, dogodi se da nekad budeš i prorok. Mislim da je važno reći da se mi ne bavimo predrasudama, a time i ne moraliziramo. Samo i dalje pokušavamo shvatiti svijet oko sebe.

Puno prašine se diglo i oko vaše pjesme “Jihad”...

- Mi smo tu pjesmu napisali sa svrhom. Ljudi koji imaju takve namjere postoje i mi tu ne možemo ništa napraviti. Pokušali smo kao bend nešto objasniti i sagledati, ali ako dolazite s “prve linije bojišnice”, s koje god strane, onda teško možete sagledati njenu poruku, a meni ne pada na pamet da je sad objašnjavam.

Kao da ne držite puno do toga da kritička misao ljudi “izvan struje” može pridonijeti do većine...

- Mislim da puno ljudi puno puta nema svoje, već nečije tuđe, mišljenje o nečemu. Nekad imate mišljenje od prijatelja jer se jednostavno želite družiti s prijateljem. Ljudi su skloni donošenju odluka ovisno o impresijama. Mi smo većim dijelom bića impresije. Dakle, netko je impresioniran svojim prijateljem ili prijateljima i prihvaća njegove ili njihove vrijednosti zbog želje za bliskošću. Čvrstoća njihove veze postaje javno mišljenje. Vjerujem da bi svijet bio daleko bolje mjesto da uistinu svaki čovjek misli isključivo svojom glavom. Bio bi to svijet čvršćih vrednota i brige za društvom jer bi to stvarno bilo nečije osobno mišljenje, a ne tuđe kojim se može manipulirati.