IRENA PARLOV 'Često pogledam u te Matine rukavice i kad su neki teški, izazovni momenti dogodi mi se okidač: ajmo se boriti'

Pod prstima nesuđene kiparice u Osijeku se kleše kultna Carmen. Splitska mezzosopranistica Irena Parlov, rođena Sarajka, solistica internacionalne karijere, s južnoafričkim redateljem Kobiem van Rensburgom uveliko radi na premijeri (23. studenoga) željeznog Bizetova naslova, zahtjevnog zalogaja i za najsnažnije operne kuće svijeta. Tu rolu već petu sezonu pjeva u Ljubljanskoj operi, Slovenci su je prozvali “hodajućom Carmen”.

Intigriraju vas snažne a izopćene žene?

- Moram priznati - da. Zato što sam dramski mezzo mladi, koji se očito dobro snalazi u takvim ulogama. Naprosto, ja volim glumu. Prije nego što sam otišla na studij solo pjevanja, položila sam prijemni na glumi. Intrigira me pjevati i igrati takve uloge jer se baš možeš totalno uživiti u taj lik.

Stupanj diskriminacije koju Carmen osjeća na koži, danas se opet povampirio. Nije li to apsurdno?

- Naravno da je apsurdno. Kao da smo u nekom začaranom krugu, stalno se kao neki hrčci vrtimo u tom svom kolu. Za mene je ljubav, ljubav, a čovjek, čovjek i nevjerojatno mi je da se stalno vraćamo na ista pitanja “gdje si bio ‘91” ili kako se tko zove? Tim više uživam pjevati Carmen. Jer ona se bori za slobodu, prvenstveno za slobodu žene.

Oduvijek su najveće operne zvijezde bile i kompletne performerice, poput Marie Callas. No, danas je taj spoj imperativ, i to u nemilosrdnoj konkurenciji.

- Lijepo je kad se u pjevaču spoji i gluma i dobar glas. To je ono što svi želimo. Što se mene tiče, ja nisam od onih pjevača koji će doći na scenu i samo misliti na tehniku izvedbe...

Kao slobodnjak teško možete odoljeti pozivima u razne produkcije. Kako kontrolirate to da ne uletite prerano u neku rolu?

- Rizik je ogroman za nas slobodnjake. Pogotovo danas, moraš se boriti za sebe, moraš imati dobrog agenta. Zna biti vrlo izazovno i naporno. Recimo, prošle godine kad sam u Osijeku radila Azucenu u “Trubaduru”, tjedan dana pred premijeru trčala sam u Ljubljanu pjevati Carmen. A sad mi se dogodilo da sam neki dan, usred ovih proba za Carmen, išla u Split na probe za Azucenu. Ne možeš si priuštiti luksuz odbijanja. Što se tiče uloga za koje misliš da nisi još spreman, tu mislim da treba reći ne. Možeš osjetiti da si pjevački i spreman, ali glumački, mentalno još nisi zreo.

Prezime Parlov na našim prostorima ima fajterski prizvuk...

- Imam i Matine rukavice doma, ha, ha... Parlov je moje udano prezime. Mate je bio prijatelj obitelji. Rukavice je od njega na dar, kao dječak, dobio moj suprug Ivica, koji mi je veliki oslonac i podrška da ustrajem u karijeri.

Ima li ta vaša borbenost korijene u djetinjstvu koje ste prošli u ratnom Sarajevu i kasnijem izbjeglištvu?

- O da, jako... Sve što sam tada prošla ne bih nikad poželjela jednom djetetu. I sigurno me je oblikovalo onakvu kakva sam danas. Uz svu tu patnju koju sam prošla postoje momenti koji su ipak bili jako svijetli i nagovještavali su ove trenutke danas. Odrasteš jako naglo, napravila sam veliki skok iz djetinjstva. Tako da kad god me nešto mori, onda samo pomislim, pa čekaj jedva si živa ostala. Svaku situaciju koju prolazimo u životu, prolazimo za naše dobro. Sve nas vodi ka našem cilju. I onda mi se još dogodilo prezime Parlov, ha, ha... Samo po sebi je snažno. Često pogledam u te Matine rukavice i zaista kad su neki teški, izazovni momenti dogodi mi se okidač: ajmo boriti se. Ja i ako padnem, ne ostanem dugo ležati na podu.