Izložba Ivana Kožarića u galeriji ‘Forum’

Veselite li se velikoj izložbi u Münchenu?” pitam Ivana Kožarića. “Valjda se München veseli meni”, odgovara mi.

Kakvo pitanje, takav odgovor.

Razgovaramo u ponedjeljak ujutro. Veselo je. Umjetnik slavi svoj 92. rođendan. Zvone telefoni. Čestitaju mu njegovi kolege, Zoran Pavelić, Kata Mijatović, naša ovogodišnja predstavnica na Venecijanskom bijenalu, i mnogi drugi. Netko mu je od njih rekao, priča s veseljem, da će doživjeti stotu.

Pokazuje mi mapu grafika koju je nedavno predstavio u galeriji Račić, a koja u njegovom stanu zauzima vidljivo mjesto; zove se “Proljeće”, svi su radovi nastali ove godine na proljeće, boje pršte.

Sloboda je rijetka ptica

Dok razgledavamo mapu, zove Iva Radmila Jaković, kustosica izložbe koja se uskoro sprema u Münchenu, i uz rođendansku čestitku umjetniku javlja kako se broj izložaka popeo na više od pet stotina. Podsjetimo kako će se u prostoru Haus der Kunst u Münchenu 21. lipnja otvoriti velika Kožarićeva retrospekttivna izložba “Sloboda je rijetka ptica”, koja je naziv dobila prema jednoj umjetnikovoj rečenici. Iako mu ne nedostaje međunarodnih izložbi, sjetimo se samo pariškog Muzeja moderne umjetnosti, ovo je Kožarićevo najveće predstavljanje do sada, obuhvaćeno je šest desetljeća stvaralaštva. “Ja nisam umjetnik, ali sam zato loš kipar. Istražujući došao sam do toga da mogu reći da sam na tragu umjetnosti i to mi je dosta”, rečenica je koja prati ovu minhensku izložbu. Otvorit će je ravnatelj muzeja Okwui Enwezor koji se s radom našeg umjetnika upoznao još dok je bio na čelu Documente u Kasselu 2002., a tada je izložio cijeli Kožarićev atelje.

Ivan Kožarić: Javne skulpture koje Zagreb voli

U ponedjeljak predvečer otvorila se slavljenička izložba Ivana Kožarića u galeriji Forum, pod nazivom “Devedeset druga mu je godina tek”. Antun Maračić, koji je odnedavno na čelu ove galerije, kaže kako je želio izložiti umjetnine iz Kožarićeva ateljea u Gotovčevoj ulici koje su nastale u posljednjih nekoliko godina, pokazati njegov stvaralački proces, također i neke predmete iz svakodnevice koji su naprosto odložene u ateljeu, no u Kožarićevoj interpretaciji podsjećaju na umjetnička djela, točnije postaju umjetnička djela.

U prizemnom dijelu galerije Forum nižu se crteži; žuta i bijela točka na bijelom papiru, kružnica, linije povučene olovkom...

Zlatno razdoblje

Prostorom ipak dominira velika skulptura pozlaćenog penisa koja stoji na drvenom tronošcu iz umjetnikova ateljea, dok je ispod radni kiparski materijal. U izlogu prozora glineni je original ove skulpture, s još dvije male pozlaćene.

Pozlaćena boja podsjetnik je na jedno od najvažnijih i najupečatljivijih umjetnikovih razdoblja (takozvano zlatno), na sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća kada oblikuje javnu skulpturu Prizemljenog Sunca i kada je odlučio i cijeli svoj atelje oslikati zlatnom bojom.

U Forumu gledamo i pozlaćeni umjetnikov kiparski autoportret.

Jedan od najupečatljivijih radova na ovoj zagrebačkoj izložbi jest crtež, autoportret nastao prošle godine - brzi potezi i žuta, crvena i plava boja; savršena introspekcija.

Vrećice s tržnice

Izložen je i običan ručnik koji na vješalici visi preko - spajalice za papire.

- Ti detalji, to me oduševljava kod Kožarića - kaže Antun Maračić. Izložio je i metlu, pokraj metle dvije vreće za smeće koje su do vrha ispunjene malim, običnim plastičnim vrećicama kakve se obično dobivaju na tržnici, ima ih stotinjak, a sve ih je umjetnik na posve identičan način zavrnuo...

Na štafelaju je palo potrgano, presavijeno platno. I na zidu je platno koje je umjetnik rastrgao. Prati se njegov kreativni proces, sve je jedna misao, sve se iznova prerađuje, ponovno stvara.

Na izložbi je i dječja igračka koja stoji u umjetnikovom ateljeu, plavi autić na čijoj registraciji piše DDR 1998. Maračić je izložio i gipsanu nogu koja je uz ostale rastavljene dijelove figure služila za nedavno ponovljeni odljev Kožarićeve skulpture “Kupač pod tušem” nastale 1955. godine.

Priča o javnoj plastici

Tu je i priča o najnovijim zbivanjima vezanim uz Kožarićevu javnu plastiku ispričana kroz Maračićeve fotografije; skulptura “Crveni znak”, razlomljena crvena visoka linija, postavljena na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice, jedan je od najpozitivnijih događaja za zagrebačku javnu plastiku zadnjih desetljeća.

Podsjetimo i da je nedavno “Prizemljeno Sunce” izmješteno sa svoje prvotne pozicije, ali samo za koji metar. Naime, spomenik je stajao u Bogovićevoj u samom centru sjecišta ulica tako negirajući svoju izvornu ideju, da djeluje spontano i primjereno prvotnoj ideji tijela koje je stihijski prizemljeno u gradski prostor.

Kožarića nikad previše. A to se može reći samo za rijetke umjetnike.