'Juraj Dalmatinac bio je istinski Homo Adriaticus'

Gotovo herojskim djelom može se smatrati upravo objavljena monografija “Arhitektonika Jurja Dalmatinca”, kapitalno djelo akademika Andrije Mutnjakovića koja se danas predstavlja u HAZU.

Naime, nevjerojatan je podatak da do sada nismo imali “poštenu” monografiju o najznačajnijem autoru naše kulturne baštine, koji stoji iza Šibenske katedrale, Kneževa dvora u Dubrovniku i dogradnje kule Minčeta, fortifikacije Paga, kao i oblikovanja najznačajnijih povijesnih spomenika Ancone poput palače Benincasa, pročelja Lože trgovaca i portala crkvi Svetog Franje i Svetog Augustina te, prema indicijama, i crkve Marije Loretske u Loretu. Značajan je i doprinos Jurja Dalmatinca formiranju dijelova Duždeve palače u Veneciji. Jedna je monografija o njemu objavljena prije ravno stotinu godina na njemačkom jeziku, čiji je autor bio austrijski arhitekt Dagobert Frey.

Turbulentno vrijeme

Monografija o cjelovitom arhitektonskom opusu ranorenesansnog arhitekta i kipara Jurja Dalmatinca zato je bila gotovo društvene potreba. Andrija Mutnjaković sagledao je opus ostvaren u Hrvatskoj i Italiji.

Opus Jurja Dalmatinca, piše Mutnjaković u monografiji, ostvaren je u turbulentnom vremenu odumiranja srednjovjekovlja i rađanja novovjekovnih ideja sredinom 15. stoljeća duž jadranskog akvatorija. Nakon još nedovoljno razjašnjenih razloga afirmacije Jurja u Veneciji, dokumentirani su njegov boravak i djelovanje u Šibeniku, Zadru, Splitu, Pagu, Cresu, Dubrovniku te na južnoj obali Jadranskog mora u Anconi, Loretu, Fanu, Civitanovi, Gubbiju, Riminiju, Raveni, Padovi. Cijeli radni vijek proveo je u raznim jadranskim gradovima simultano gradeći crkve, palače, portale i utvrde, klešući skulpture i reljefe ili isporučujući kameno gradivo.

“Arhitekt i kipar Juraj Dalmatinac istinski je Homo Adriaticus i istaknuti sudionik povijesnih događanja u razvitku jadranske arhitektonske kulture”, piše Mutnjaković na početku i dodaje da ovu tvrdnju treba provjeriti pa kreće u veliki pothvat.

U istraživanju je problem bio i povremeni nedostatak dokumentacije. Osnovni podaci o Dalmatincu čitljivi su već iz prvog poznatog dokumenta iz njegova života i djelovanja - iz ugovora o gradnji stolne crkve Svetog Jakova u Šibeniku, koji su 22. lipnja 1441. sklopili predstavnici šibenskog biskupa te Velikog plemićkog vijeća grada Šibenika i “razboriti muž Majstor Juraj, kamenorezac, sin pokojnog Mateja iz Zadra, stanovnik Venecije, sada prisutan u Šibeniku”. Ime koje se navodi zapravo je Georgius, Giorgio. U kasnijim dokumentima naziva se i Juraj iz Šibenika, ali se može naći i da je Juraj iz Zadra stanovnik Šibenika. No na vanjskom zidu katedrale ponosno je sam uklesao svoje ime kao graditelja njezinih apsida - Majstor Juraj Matejev Dalmatinac. Iako o tome nema izričito jasnog dokumenta, kako piše Mutnjaković, u jednom se može iščitati njegova etnička pripadnost kad je nazvan “schiavo”, to jest Hrvat. U to je vrijeme stanovništvo u gradovima u Dalmaciji bilo hrvatskog i talijanskog porijekla. Ne zna se datum njegova rođenja. Vjerojatno je to bila 1400.

Lik svetog Marka

Gradnju katedrale preuzeo je kao već afirmirani umjetnik u Veneciji. Drži se da je lik svetog Marka na reljefu u luneti crkve Svetog Marka njegovo djelo kao i sv. Grgur iznad portala San Vidale. Imao je važan udio i u oblikovanju krila Duždeve palače. U Veneciji je boravio sredinom 15. stoljeća u njenom zlatnom dobu. Potpisao je ugovor za Šibensku katedralu na šest godina, uz znatnu plaću i doličan stan.

Uz to što donosi biografske dijelove, opise građevina i mogućih uzora, u monografiji su opsežno opisane okolnosti nastanka pojedinih Dalmatinčevih građevina. Tako se može pročitati da se u Šibeniku dogodio dirljiv događaj u travnju 1402., kada je biskup Pulšić pozvao 45 građana te su dogovorili davanje desetine svojih prihoda za gradnju nove katedrale. Idućih 150 godina Šibenčani - puk. posjednici, pomorci uz pomoć mletačkih kneževa uporno su skupljali novce i zanosno gradili svoju željenu katedralu. Osmišljavalo ju je i gradilo nekoliko generacija oko 80 godina i uređivalo daljnjih 70 godina do 1555. godine, od čega je Juraj Dalmatinac projektirao i gradio katedralu 30-ak godina.

“Nadahnuti protomajstor Juraj Dalmatinac, majstor klesarskog umijeća, ostvario je Šibensku katedralu isključivo kamenom, uz korištenje željeznih zatega za preuzimanje vodoravnih sila lučkih konstrukcija... Pokrov čine poduže kamene ploče uglavljene u kamena rebra...”, piše Andrija Mutnjaković.

Ističe da je to bio jedinstveni kuriozitet u onovremenoj europskoj arhitekturi s obzirom na to da su crkve i zgrade adekvatnih dimenzija građene opekom i ponekad obložene kamenim pločama, a Venecija tada također ne poznaje monolitnu kamenu arhitekturu.

Projekt Minčete

U čitavoj Europi ne bi se mogla naći crkva takve veličine u čijoj konstrukciji nisu upotrijebljeni ni opeka ni drvo, nego samo kameni kvadri, mramor i metal. No, kako navodi Mutnjaković, moguću inspiraciju zgrade kao kamene građevine mogao je dobiti iz palače cara Dioklecijana, kao i od tornja crkve Svetog Spasa na Cetini. Dalmatinac nije sagradio kupolu, a niti svodove brodova Šibenske katedrale.

U poglavlju “Pag” opisane su okolnosti građenja i nastanka grada Paga. Iako ime autora slika i nacrta grada nije pronađeno, Mutnjaković smatra da postojeće indicije ukazuju na mogućeg autora - a to je Juraj Dalmatinac. S pravom se, navodi Mutnjaković, može smatrati da je Dalmatinac bio ideator i graditelj paških fortifikacija. Graditelj je i današnje Zborne crkve Marijina Uznesenja te Kneževe palače u Pagu.

Dubrovčani su 1464. godine pozvali Dalmatinca da dođe zbog obnove srušena Kneževa dvora. Negdje u to vrijeme bila je i desetogodišnja stanka u gradnji katedrale u Šibeniku tijekom koje se Dalmatinac orijentirao na vrlo zahtjevne i probitačne narudžbe u Anconi, gdje je, među ostalim, završio gradnju impozantne palače za trgovačku obitelj Benincasa. Tijekom boravka u Dubrovniku i gradnje Kneževe palače, točnije zapadnog i južnog pročelja, Dalmatinac je naknadno preuzeo i projektiranje fortifikacija. U strahu od Turaka Dubrovnik podiže zidine, protiv prvo predloženih previsokih kula bilo je višestrukih protesta. Godine 1467. prihvaća se prijedlog da se prema projektu Dalmatinca sagrade kula Svete Katarine i kula Minčeta.

Splitske palače

Posebnu pažnju privlači i njegovih desetak građanskih palača u Splitu, građenih sredinom 15. stoljeća, nazvanih po investitorima: Velika i mala palača Papalić, palače Dangubio, Marulić, Grisogono, Cindri i druge. Formirane su dogradnjom romaničkih obiteljskih kuća u maniri prostorne organizacije revitaliziranih venecijanskih palača, umetanjem portala, raskošnih prozora...

Iako je riječ o raskošnoj monografiji, njen autor naglašava da Dalmatinčev arhitektonski opus nije iscrpljen ovom knjigom. Juraj Dalmatinac bio je i kipar. Stoga je njegova arhitektura protkana kiparskim dionicama.

“Njegova je arhitektura protkana kipovima simboličkih muških i ženskih likova i upotpunjena impresivnim reljefima kao porukama i znacima zgrade - navodi A. Mutnjaković.

Juraj Dalmatinac umro je u Šibeniku 1475. godine.