KAKO JE CRKVA PRIPREMILA HRVATE NA RASPAD JUGOSLAVIJE 'Rim, a ne Beograd' Darka Hudelista otkriva neistraženu povijest katoličke crkve u Lijepoj našoj

Poznati hrvatski publicist i istraživač Darko Hudelist ponovno je iznenadio hrvatsku javnost s novom intrigantnom povijesnom knjigom - “Rim, a ne Beograd - Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975. - 1984.)”, u kojoj donosi dosad neistraženu i nenapisanu povijest Katoličke crkve u Hrvatskoj, pogotovo u razdoblju od propasti Hrvatskog proljeća početkom 70-ih do raspada Jugoslavije početkom 90-ih.

Hudelist donosi tezu da je nakon Hrvatskog proljeća Crkva preuzela glavnu “oporbenu snagu” hrvatskog društva te da je projekt Biskupske konferencije Jugoslavije “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” iz 1975. godine zapravo projekt kojim Crkva nastoji pripremiti Hrvate (nakon smrti J. B. Tita) na moguć, a s pojavom Slobodana Miloševića sve evidentniji raspad Jugoslavije. Ovdje se radi o projektu osvješćivanja hrvatskog naroda za vrijeme koje dolazi i, kako je govorio Živko Kustić, a to je i u nazivu knjige, “mirne ofenzive Katoličke crkve”.

Dramatični trenuci

- Naslov knjige ‘Rim, a ne Beograd’ zapravo sublimira nikada javno izrečenu poziciju vodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj u trenucima kada se Hrvatska našla u nezavidnoj situaciji nakon propasti Hrvatskog proljeća. Crkva je shvatila dramatičnost tog trenutka i počela percipirati događaje koji slijede - kaže na početku razgovora Darko Hudelist.

- Moja knjiga počinje odgovorom na pitanje zašto je Crkva ‘prespavala’ Hrvatsko proljeće. Ponajprije zato što je to smatrala sukobom unutar komunističkog sustava i Partije, ali ipak je najvažniji razlog onaj koji je izgovorio član hrvatske Vjerske komisije Srećko Šimurina, zadužen u tzv. Udbi za Crkvu - ‘glavni razlog distance Katoličke crkve u Hrvatskoj prema ‘maspoku’ je to da se ona nije htjela potrošiti, čuvajući se za vrijeme koje dolazi’. To je vrlo indikativna izjava, naizgled banalna, ali na najbolji način objašnjava ono što će doći i o čemu knjiga govori - objašnjava Hudelist.

Vrlo je zanimljiv taj odnos “službe” i Crkve. Naime, Šimurina, preko svojih doušnika i suradnika među mnogim crkvenim “dužnosnicima” točno zna što se tamo događa te je, što je razvidno iz dokumenata pohranjenih u Hrvatskom državnom arhivu, na sastancima branio Crkvu od pritiska “crvenih radikala”, koji su sada na valu obračuna s Proljećem željeli pritisnuti i Crkvu.

Kustić i Franić

Glavni protagonisti projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” ustvari su zagrebački nadbiskup i predsjednik BKJ-a Franjo Kuharić, jedan od glavnih temelja Crkve i čovjek koji je sve to osmislio Živko Kustić, splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić, vodeći hrvatski teolog toga razdoblja Tomislav Šagi Bunić te pomoćni splitski biskup Ivo Gugić, koji je 25 godina bio suradnik Udbe, a na onoj drugoj strani, protivničkoj u odnosu na Crkvu, Srećko Šimurina, bivši sjemeništarac koji odlazi u partizane, a nakon rata je u Udbi zadužen za Crkvu, nastavlja Hudelist, objašnjavajući da se taj ideja razvija postupno. Naime, objašnjava Hudelist, projekt “Trinaest stoljeća” interna je stvar Crkve u Hrvata. Prvo je bilo obilježavanje Jelenine godine (ili Hrvatske marijanske godine) u Solinu 1975.-1976., kada se, na vjerskoj svečanosti održanoj 12. rujna 1976., okupilo oko sto tisuća ljudi, za što su najzaslužniji splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić i mjesni (solinski) župnik Tugomir Jovanović. Nepunih mjesec dana nakon što je Franić u Solinu svečano otvorio Jeleninu godinu, početkom listopada 1975., Živko Kustić predlaže nadbiskupu Kuhariću da se to podigne na višu nacionalnu i obljetničku razinu jer se nude važni povijesni datumi iz ranoga srednjeg vijeka, kada je Hrvatska bila samostalna država, kako bi se pokazao kontinuitet hrvatske državnosti i kršćanstva u Hrvata.

Kustićeva je ideja bila da jubilejske proslave traju nekoliko godina zaredom te da nemaju eksplicitno-politički karakter koji bi tadašnja vlast mogla zabraniti, nego da se sve odvija striktno na vjersko-povijesnoj razini, kroz obilježavanje realno postojećih jubileja, što će i komunisti morati “progutati”. Upravo se to i dogodilo, nastavlja Hudelist, objašnjavajući da je vlast, dobrim dijelom zahvaljujući Šimurini, sve odšutjela, odnosno pustila da sve to ide svojim tijekom iako je od samog početka bila upoznata sa svim detaljima projekta. Naime, smješka se Hudelist, jedan od glavnih ljudi uključenih u realizaciju projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” upravo je već spomenuti pomoćni splitski biskup Gugić.

Naime, Kustić u dogovoru s Kuharićem, kaže Hudelist, odlazi u Trogir kod Gugića kako bi mu predložio da on bude formalni predlagatelj projekta na zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu, u listopadu 1975. Gugić sve prenosi svojoj vezi, a Udba se ne miješa i stvar se zakotrljala. Odluka o obilježavanju trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata donesena je između 7. i 9. listopada 1975. godine na sjednici BKJ-a. Dakle, sve se odvijalo gotovo kao povijesni triler.

- Mene ovdje fascinira da je Služba u sve bila upućena, sve je znala i pratila, ali nije pokrenula ni jednu jedinu represivnu ili bilo kakvu akciju. No, cijeli projekt Crkva je vodila izuzetno oprezno, da ju ne mogu optužiti ni za politiku, a pogotovo nacionalizam - kaže Hudelist.

- Rezultat toga je, nakon Solina, da se u Ninu na proslavi 1100. obljetnice razmjene pisama između pape Ivana VIII. i kneza Branimira (tzv. Branimirova godina) 2. rujna 1979. okupilo dvjesto tisuća ljudi, a na završnoj svečanosti 9. rujna 1984. godine čak četiristo tisuća (prema procjeni vlasti i sigurnosnih službi ipak ne više od 250 tisuća) ljudi u Mariji Bistrici. Time Crkva potvrđuje da je spremna za promjene koje će uslijediti, pogotovo nakon pojave Slobodana Miloševića, koji čak svojim skupovima na Gazimestanu 1989. i mitinzima, čini mi se, pokušava, preslikati obrazac iz Hrvatske. No, na tim crkvenim skupovima nije bilo ni jednog jedinog nacionalističkog ispada. Sve je bio vrlo disciplinirano i konačno organizirano na nezabranjiv način - dodaje.

Zamka za Crkvu

Hudelist napominje da je tada Crkva pristupila vrlo osviješteno, s odgovornošću i za svoju ulogu, i za narod, i za tadašnji politički trenutak, a tadašnja hrvatska politika, prije svega “služba”, odlučila je, s druge strane, ne djelovati, čime je najviše i pomogla. A na tim skupovima stasala je i prva generacija Tuđmanova HDZ-a čiji su glasači bili nazočni na tim crkvenim okupljanjima u razdoblju od 1975. do 1984. Hudelist kaže kako to nisu bili događaji koji najavljuju raspad Jugoslavije, nego priprema za eventualni mirni razlaz te zajednice, no onda dolazi do jačanja Slobodana Miloševića, čime pak počinje urušavanje i konačni raspad SFRJ.

- No, knjigu završavam s jednim obratom - riječima Živka Kustića koji govori da će sve (pritom je mislio na cijeli svijet) propasti prije Sudnjeg dana. Naime, Kustić kaže kako smo u komunizmu imali nadu te da će onda sve krenuti nabolje, da će on propasti, što se i dogodilo, ali da zapadno liberalno društvo nije pogodno za razvoj kršćanstva te da je to, možda zamka i izazov za današnju Katoličku crkvu (i u Hrvatskoj i u svijetu), koja je izložena mnogim svjetonazorskim prigovorima - zaključuje Hudelist.