'KAKO SAM S BRACOM SA SREBRNJAKA OSVOJIO AMERIKU 'Cijeli je Hollywood poludio za šutljivim Bracom. O njemu u filmu govore Coelho i Assante...'

Za Bracu sa Srebrnjaka, kao mnogi u Zagrebu, znao sam odavno, ali me s njime tek u ožujku ove godine upoznala ruska producentica Olga Savčenko. Olga je poduzetnica koja je producirala nekoliko filmova, otvara malo kazalište u Moskvi, a imala je bolesnog u obitelji kojem je Braco bitno pomogao kada je bio u Novgorodu pa je željela o njemu snimiti film. I tako je došla do mene. Ja sam prvo želio upoznati Bracu i njegovu obitelj, upoznati se s njegovim radom, a sretna okolnost bila je što je pokojni Ivica Prokić, čiji je rad Braco nastavio, od početaka snimao ljude kojima su pomogli, pa imaju dokumentirano više od 1500 svjedočanstava na videozapisima, ističe Jakov Sedlar čiji je 56-minutni dokumentarni film “Snaga tišine” o Josipu Grbavcu (49) poznatijem kao Braco sa Srebrnjaka, snimljen u ruskoj produkciji s budžetom od 250 tisuća dolara. Svjetsku premijeru imao je 8. listopada u Los Angelesu u kinodvorani ArcLight Hollywood sa 478 mjesta na Sunset Blvd., a zatim 11. listopada u New Yorku u kinodvorani SVA Theatre sa 452 mjesta na križanju 23. ulice i 7. avenije.

Plakat filma “Snaga tišine” za američko tržište

- Braco je čovjek koji ne govori riječima, ali govori tišinom, šutnjom. Naslov filmu “Power of Silence” ili Snaga tišine dao je američki rabin Jack Bemporad, koji će u studenome postati prvi Židov kojem će Vatikan dati počasni doktorat. Kada se upoznao s Bracinim radom, pristao je sudjelovati u filmu, koji počinje njegovim citatom iz Biblije, 1. Kraljevi 13-19, gdje se govori upravo o snazi tišine. Film “Snaga tišine” biografska je priča o Braci, ali je uvedena u kontekst današnjeg svijeta koji je u velikim, čini mi se, teško rješivim problemima. Jer bez tog konteksta Braco ne bi imao posla, ne bi imao što raditi, a ja bez uistinu odličnog scenarija o takvom svijetu kojega je napravio moj sin Dominik ne bih mogao napraviti film, jer Braco u njemu ništa ne govori. Moram priznati da dosad nikada nisam napravio film o živom čovjeku, a da on nije rekao ni jednu jedinu riječ. Naravno, privatno smo jako puno razgovarali, Braco je izuzetno ugodan i drag čovjek, prava dobričina - govori Sedlar koji je za film ‘Snaga tišine’, osim rabina Bemporada, angažirao slavnog brazilskog romanopisca Paola Coelha, američkog glumca Armanda Assantea, hrvatskog akademika Vladimira Paara te liječnika i znanstvenika Vladimira Grudena.

Privatni album

Braco sa sinom i suprugom na Times Squareu u New Yorku

- Oni govore o Braci na osnovi osobnih iskustava ili o njihovoj dijagnozi današnjega svijeta, a manje o onome što on konkretno radi - objašnjava Sedlar, kojeg je posebno začudilo što je već nakon prvog 1,5-satnog live streaminga s najavom američke premijere filma o Braci potražnja za kartama bila tolika da je film i u Los Angelesu i u New Yorku prikazan po dvaput. Vidjelo ga je 1800 ljudi, a bilo je mnogo većeg interesa, no u tako kratkom roku za daljnje projekcije nisu mogli dobiti kinodvorane koje su otprije imale ugovorene projekcije drugih filmova. Zato su u New Yorku ispred SVA Theatrea ljudi za karte čekali u redu dugačkom čak 250 metara.

Privatni album

Ispred SVA Theatrea u New Yorku ljudi su za karte filma o Braci čekali u redu dugačkom čak 250 metara

Potencijal

Po reakcijama ljudi u Americi shvatio sam da priča o Braci ima zaista ogroman potencijal. Na premijeri su bili meksička književnica Laura Esquivel, najpoznatija po romanu “Kao voda za čokoladu”, američki glumac Tom Hulce, koji je tumačio Mozarta u filmu “Amadeus”, američke glumice Andie MacDowell i Christine Baranski, jedna od najpoznatijih manekenki svih vremena Naomi Campbell... Svi oni bili su oduševljeni i svi su me pitali zašto ne radimo igrani film - otkriva Sedlar, koji je paralelno s premijerama filma “Snaga tišine” o Braci sa Srebrnjaka u Americi imao još jednu filmsku premijeru.

Privatni album

Braco i čuvena američka glumica Andie MacDowell

U New Yorku u Alpine Cinema u Brooklynu od 10. do 17. listopada četiri puta dnevno prikazuje se njegov 65-minutni dugometražni dokumentarni film “Anne Frank nekad i sad” na arapskom jeziku, snimljen u kosovsko-američkoj koprodukciji na lokacijama u Prištini, Izraelu, Gazi i Njemačkoj, s budžetom od 520 tisuća dolara.

Privatni album

Braco s poznatom američkom glumicom Christine Baranski

Producenti su film prijavili za nagradu Oscar u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, za što mora biti prikazivan u dva američka grada sedam dana četiri puta dnevno, pa će od 11. do 18. studenoga biti po četiri projekcije na dan i u Los Angelesu.

Privatni album

Sedlar s glumcem Tomom Hulceom, najpoznatijim po ulozi Mozarta u filmu “Amadeus”

Privatni album

Braco s američkim glumcem Armandom Assanteom i njegovim odvjetnikom

- Ideju za film o Anni Frank dao mi je najpoznatiji izraelski kazališni producent Yaakov Agmon, osnivač izraelskog nacionalnog kazališta Habima i muž najpoznatije izraelske glumice Gile Almagor. Njegov životni san bio je napraviti predstavu o Anni Frank na arapskom jeziku, koju bi igrali Arapi za palestinsku djecu po palestinskim naseljima u Izraelu. Na njegov prijedlog počeo sam snimati dokumentarni film o nastajanju te predstave koju je krenuo realizirati s arapsko hebrejskim teatrom u Jaffi, kojega financira država, a u njemu zajedno igraju Palestinci i Izraelci. No, Agmon je ubrzo odustao od projekta jer je nastala velika svađa između palestinskih obitelji oko toga tko će igrati Annu Frank. Tada mi je rekao da bi mu lakše bilo napraviti mir između Palestinaca i Židova nego između Palestinaca i Palestinaca - govori Sedlar, kojem je Agmon tada predložio da s do tada snimljenim materijalima nekako pokuša završiti film. To nije bilo moguće, ali je Sedlar dobio ideju za film koju je u scenarij pretočio njegov sin Dominik tako da bude prilagođena njihovim producentima s Kosova.

Privatni album

Braco, ruska producentica Olga Savčenko i Jakov Sedlar

Priča je sljedeća: u Prištini se radi predstava o Anni Frank, ali glavna glumica odustaje tvrdeći da ta priča danas više ne zanima nikoga i da nema smisla. Redatelj je nagovara objašnjavajući joj da genijalno glumi, da će prvi put biti izvedena na albanskom jeziku, da će to biti velika premijera… No, ona je ustrajna da to nikoga ne zanima, pa joj redatelj kaže da čak i Palestinci rade tu predstavu i da upravo traju audicije. Ona mu na to govori da je to nemoguće i da će glumiti u predstavi ako joj dokaže da je to istina. Zato je redatelj vodi u Izrael, na palestinske audicije za Annu Frank u Jaffu, Ramallu koja je pod palestinskom upravom i u Gazu. Nakon što je to vidjela, pristaje igrati u predstavi te se vraćaju u Prištinu na premijeru. Na kraju filma Branko Lustig u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen, u kojem je bio zatočen u isto vrijeme kad i Anne Frank, govori o svojim sjećanjima na te dane.

Sedlar objašnjava da su dio filma dva dana snimali u Gazi 2014., tijekom izraelskog bombardiranja, zbog čega je o njima pisao Hollywood Reporter, Variety, Deadline Hollywood…

Priča o romkinji

No, ni to nije kraj Sedlarovim američkim premijerama. Naime, od 19. do 25. rujna u New Yorku u Landmark Sunshine Cinema premijerno je prikazan još jedan njegov film, 35-minutni dokumentarac “Pravednica Ciganka” za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec, a također je snimljen u kosovsko-američkoj koprodukciji uz budžet od 190 tisuća dolara. Priča je to o Hajriji Imeri Mihaljić, jedinoj Romkinji koja je dobila najviše izraelsko priznanje “Pravednik među narodima” jer je spasila djevojčicu Ester Levy. Ester se rodila 1940. u Mitrovici na Kosovu u židovskoj obitelji Bahar, a porodu je prisustvovala Romkinja Hajrija koja je u toj obitelji radila kao domaćica. Obitelj Bahar 1941. pobjegla je u Albaniju, jedinu državu u Europi koja je službeno pomagala Židovima u Drugom svjetskom ratu, ali su im 1942. javili da su Nijemci otišli pa su se s drugim Židovima vratili na Kosovo. No, nedićevci su usred Mitrovice formirali logor u kojem su zatočili sve Židove, pa je Romkinja Hajrija sa svoje četvero djece ušla u logor i našla malu Ester s bakom. Baka joj je objasnila da su Esterini roditelji s partizanima u Makedoniji, predložila joj da među svojom djecom pokuša iz logora prešvercati malu Ester te da će je ona ili roditelji pronaći nakon rata. No, ni nakon 1945. Hajrija nije uspjela naći roditelje ni baku, kao ni oni njih. Pretpostavljala je da su ubijeni. Cijelo to vrijeme Ester je odgajala kao svoje dijete, ali joj je ispričala tko su joj roditelji i što se sve dogodilo. No, prvi susjed Romkinje Hajrije u sporu oko nekog komada zemlje prijavio je policiji da su ona i muž ukrali židovsko dijete. Narednog dana došla su im dva milicajca u pratnji predsjednika Židovske općine i uz mnogo plaća i krikova odveli Ester u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. U sirotištu u Beogradu Ester nije željela ni s kim razgovarati, zavlačila se ispod stola…, pa je upravnik sirotišta zamolio jednu učiteljicu, koja je malo govorila romski, da pokuša socijalizirati Ester. Kada ju je učiteljica vidjela - shvatila je da je ona njezina majka! Bio je to veliki pozitivan šok u sirotištu. U međuvremenu, Romkinja Hajrija nije znala što je s malom Ester te je iz Mitrovice pješke došla do Beograda. Njenoj sreći nije bilo kraja kada je u sirotištu našla Ester s majkom. Svi zajedno su se izljubili i izgrlili, Hajrija se sretna vratila u Mitrovicu i to je bio zadnji put da su se vidjeli. Međutim, Ester je odrastala u mržnji prema svojoj biološkoj majci, iako su živjele zajedno nikada nisu uspostavile blizak odnos. Majka se u Beogradu ponovo udala, no drugi muž joj je umro, pa se ponovno udala i s trećim mužem i Ester 1948. otišla je u Izrael. Iz kibuca u kojem su živjeli Ester je kao 14-godišnjakinja otišla u vojsku, kasnije se udala, ima troje djece i šestero unučadi…

- Mirjam Steiner-Aviezer, autorica knjige ‘Hrvatski pravednici’, bila je glavna u komisiji za određivanje tko su bili pravednici među narodima na području bivše Jugoslavije. Riješila je sve slučajeve, ali nije mogla zatvoriti biografiju Romkinje Hajrije, jer osim njezina imena nije imala nijedan drugi podatak o njoj. Sredinom 80-ih otišla je u kafić blizu svoje kuće u Tel Avivu, koji je otvorio čovjek koji se vratio u Izrael s područja bivše Jugoslavije. Ispričala mu je cijelu priču o Hajriji i Ester, a on joj je na sve uzvratio pitanjem: “Znaš tko je bio predsjednik Židovske općine u Mitrovici koji je Ester odveo u Beograd?” i dao joj odgovor: “Moj otac, Josip Josifović!”. Tako su odvrtjeli cijelu priču, Mirjam Steiner-Aviezer zatvorila je i biografiju Hajrije Imere Mihaljić, kojoj je 1991. dodijeljeno priznanje “Pravednik među narodima”, ali ga nikada nije primila jer se njezina sudbina ne zna - otkriva Sedlar, u čijem filmu priču priča danas 75-godišnja Ester Levy koju je zbog snimanja prvi put doveo na Kosovo nakon punih 70 godina.

Jakov Sedlar, osim s tri američke, posebno se ponosi hrvatskom premijerom, koja će se održati već 20. listopada u zagrebačkom Cinestaru u Branimir centru. Riječ je o 150-minutnom igrano-dokumentarnom filmu “Nisam se bojao umrijeti” o domoljubnoj akciji Antuna Kikaša 1991. godine, koji je također snimljen po scenariju Hrvoja Hitreca, u kanadskoj produkciji s budžetom od čak 1,1 milijun dolara.

Stari prijatelj

- Antun Kikaš moj je prijatelj već gotovo 30-ak godina, oko filma se dogovaramo već 10-ak godina, a počeli smo ga razvijati prije tri godine. Ovaj film je najljepša moguća priča o tom vremenu početkom 90-ih, o iskrenoj ljubavi hrvatskih domoljuba iz dijaspore za svoju domovinu, o strasti za slobodom, o mnogočemu što danas izgleda naivno… - govori Jakov Sedlar te objašnjava kako film počinje 31. kolovoza 1991., kada Kikaša u zrakoplovu Air Ugande punim oružja u Zagreb spuštaju borbeni avioni JNA - a njega hapse i odvode u Beograd gdje su ga u zatvoru tri mjeseca tukli, do 29. studenoga 1991., kada ga je u Zagreb doveo šef KOS-a general Aleksandar Vasiljević - te se unatrag odmotava cijela priča do inicijalnog sastanka i dogovora u talijanskom restoranu Traviatta u Torontu gdje su se našli kasniji hrvatski ministar Marijan Petrović, vjerojatno najbogatiji Hrvat u Kanadi Janko Herak i Kikaš.

U filmu govore pukovnik JNA Vojislav Medić koji ga je ispitivao u Beogradu, major Mustafa Čondić koji je bio zamjenik šefa KOS-a Vasiljevića, pilot JNA Boriša Mandić koji je s MiG-om 21 poletio iz Pule i prizemljio zrakoplov Air Ugande s Kikašem u Zagreb, logističar cijele akcije Jan Gabriš koji je s kamionima hrvatskoga MUP-a u Ljubljani čekao Kikaša s oružjem, pilot zrakoplova Air Ugande...

Trgovac oružjem

- Paul, engleski trgovac oružjem, prije polijetanja aviona s oružjem iz Južne Afrike pitao je Kikaša je li siguran da želi ući u avion, a on mu je odgovorio da je siguran, jer da je napravio 97 posto posla pa želi dovršiti i tih posljednjih tri posto. On je, naime, htio da sve oružje, za koje je sredstva prikupila hrvatska zajednica u Kanadi s njime na čelu, dođe na pravo mjesto - objašnjava Sedlar.

I u ovom njegovu filmu glumi Armand Assante - u ulozi trgovca oružjem Paula, Kikaša igra Andrej Dojkić, Slavka Degoriciju - Božidar Alić, Gojka Šuška - Dragan Despot, Franju Gregorića - Goran Grgić, generala Vasiljevića - Željko Königsknecht…, ukupno čak 36 glumaca, jer je 70 posto filma igrano, a 30-ak posto je dokumentarno.

- Antun Kikaš financijski je pomagao gotovo sve velike hrvatske kulturne projekte od sredine 80-ih samo zato što je naprosto lud za Hrvatskom! No, nikad nije želio ništa zauzvrat. Odbio je Tuđmana koji ga je htio imenovati predsjednikom HDZ-a sa Sjevernu Ameriku i rekao mu da više može pomoći kao poduzetnik. I to do danas radi. Zato film završava, a jedva sam ga na to nagovorio, Kikaševim priznanjem da je bio jedan od samo tisuću ljudi koji je od engleske kraljice u povodu 60 godina njezine vladavine dobio dijamantnu ogrlicu za doprinos kanadskoj državi, a da od hrvatske države nikada nije dobio nikakvo priznaje za sve što je napravio, uključujući i ovu akciju - otkriva Jakov Sedlar koji u pravilu filmove snima u privatnim produkcijama, uglavnom izraelsko-američkim. Od hrvatske države dosad je novac dobio samo za snimanje igranog filma “Četverored” iz 1999., pa se po tome odnos hrvatske države prema njemu može usporediti s odnosom države prema Kikašu.

Među njegovim filmovima velik je broj onih koji su dobili epitet kontroverzni, kao jedan od posljednjih, pod nazivom “Jasenovac - istina”, zbog kojeg je u travnju ove godine kazneno prijavljen.

No, najplodnijem hrvatskom redatelju film o Antunu Kikašu je 76. dokumentarni film, pa ovako buran mjesec s čak četiri premijere nije neki njegov vrhunac karijere, već normalni radni ritam. Osim toga što je zaposlen u zagrebačkom HNK gdje uredno obavlja svoje radne obaveze, već priprema nove dokumentarne filmove o jednom Pravedniku među narodima i o generalu Janku Bobetku, te igrane filmove o nogometnoj utakmici u Mađarskoj 1944., poznatoj kao meč smrti, “Isus, povratak”, o Isusu koji se vraća na zemlju želeći vidjeti što je ostalo od njegova učenja, i film “2761” na temu samoubojstava hrvatskih branitelja.