‘Njarabum’: Kroz vrata frižidera u samo središte ženskih opsesija

ZAGREB - Reklamna kampanja predstavila je “Njarabum”, novu produkciju Eurokaza, MSU i međunarodnog projekta Focus kao (još jednu) priču o anoreksiji, nepravedno joj oduzimajući širinu i slojevitost. Gledana samo kroz naočale “problema”, predstava mlade redateljice Anje Maksić Japundžić uglavnom barata klišeima.

Naslijeđe nadrealizma

Srećom, “poetsko problematiziranje” poremećaja prehrane samo je jedan od dostupnih slojeva ove pametno smišljene i vizualno atraktivne predstave. Naslijeđe nadrealizma, s tekstovima Radovana Ivšića i višeznačnim slikama, upotrijebljeno je tako da priča o suvremenosti, ali puno pitomije, jasnije i urednije nego što bi to nadrealizam ikada poželio učiniti. Sve počinje naizgled hiperrealističkim uvodom. Mladi par priprema quiche od špinata u kuhinji. Barataju pravim jajima i brašnom, teče voda, mikrovalna odmrzava špinat. No, okrenuti su nam leđima, a govore jedino fragmente prelijepog Ivšićevog teksta, ničim povezanog s kuhinjskom rutinom. A kad gurnu quiche u pećnicu, kreće fantazmagorija, razuzdana, ekspresivna, efektna. Kuhinjski se ormari otvaraju i iz njih buja drugačiji svijet, nadrealistički tekst dobiva “adekvatnu”, očuđujuću sliku. Fokus se seli na ženski lik, priča o Njarabum, domorotkinji iz Ivšićevog “Kapetana Olivera”, priziva arhetipsko žensko, toliko drugačije od zgrčene junakinje iz današnjice.

Kontrast i pitanja

Kroz kontrast otvaraju se pitanja suvremenog ženskog identiteta, odrastanja, majčinstva, tjelesnosti, slika kojima se opsjedamo…

Slike su lijepe, zvuk, pokret i precizno dizajnirano svjetlo odlično harmonizirani. Leona Paraminski, pomalo šablonski ukočena na početku, sugestibilna je u maštariji. Adaptabilan i pouzdan suigrač joj je Marko Makovičić, a likove fantazmagorije igraju Ana Kraljević i Petar Cvirn.