A gdje su Vojnović, Šoljan, Gavran, Lada Kaštelan, Tena Štivičić...

Prije koji tjedan u Parizu je predstavljena knjiga “Une parade de cirque - Anthologie des écritures théâtrales contemporaines de Croatie” (Cirkuska parada - Antologija hrvatskog suvremenog dramskog teksta), u izboru i s predgovorom Nataše Govedić, naše teatrologinje i kazališne kritičarke, u nakladi pariškog kulturnog centra Maison d’Europe et d’Orient (Kuća Europe i Istoka), odnosno njezina za istočnu Europu specijaliziranog izdavača L’Espace d’un instant (otprilike: Prostor za trenutak).

Potentna teza

Taj je izdavač od 2002. do danas objavio 51 knjigu istočnoeuropskih, kavkaskih i inih drama i dramskih ulomaka.

Mekouvezana, 300 stranica, donosi, iz pera devet prevoditelja, izvatke iz 15 djela i jedno cijelo, objavljenih između 1915. i 2012., naših 16 pisaca: Kalmana Mesarića (Clown), Milana Begovića (Pustolov pred vratima), Miroslava Krleže (Kraljevo), Radovana Ivšića (Kralj Gordogan), Ive Brešana (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja), Ranka Marinkovića (Pustinja), Tomislava Durbešića (Orfej i Euridika), Ivana Vidića (Veliki bijeli zec), Mate Matišića (Svećenikova djeca), Filipa Šovagovića (Ptičice), Predraga Lucića (Aziz ili svadba koja je spasila Zapad), Nine Mitrović (Ovaj je krevet prekratak ili Samo fragmenti), Anice Tomić i Jelene Kovačić (Oprostite, mogu li vam ispričati…?), Slobodana Šnajdera (Enciklopedija izgubljenog vremena), Asje Srnec Todorović (Diši!). Cijelo je prevedeno djelce Ivane Sajko (Rose is rose is rose is rose).

Kuća Europe i Istoka udruga je osnovana 1985. i nekovrsna je “kapija” za umjetnike iz istočne Europe i centralne Azije koji se žele predstaviti pariškoj javnosti. Knjigu su poduprle institucije i fondovi: Eurodram, kontinentalna mreža za kazališne prijevode, francuski Nacionalni centar za knjigu, hrvatsko Ministarstvo kulture i jedan privatni fond.

Kratka uvodna studija Nataše Govedić, u prijevodu Mireille Robin, postavlja potentnu tezu: hrvatsko dramsko pismo pomalo je tužan, siv ali hrabrošću ispunjen cirkuski šator pod kojim je temeljni lik klaun.

“U hrvatskoj drami cirkus je vrsta iluzije: krinka utopije i mjesto za katastrofe. On se nadaje kao klopka, nudi nam drugačije poglede i zahtijeva od nas da u potpunosti promijenimo svoja očekivanja: umjesto s predivnom iluzijom, suočavamo se s Krležinim primitivnim Herkulesom“(str. 13).

Ta je naša cirkuska povorka angažirana, i modernistička, cijelo 20. stoljeće u kakvoj-takvoj sinkroniji sa evropskim teatrom. Premda ne spekulira otvoreno, autorica vješto implicira da je naš buntovni ekspresionizam, s Kalmanom Mesarićem i Miroslavom Krležom (i dramama Janka Polića Kamova kao predtekstovima), legitiman upravo kad i na Zapadu, prije, za i poslije Prvog svjetskog rata. Taj je ekspresionizam, razvija tezu, uzgojio i Ranko Marinković u svom Albatrosu iz 1939. i kasnije ga varira, sve do 80-ih i drame Pustinja. Studija objašnjava da je naš teatar apsurda komplementaran čak i s francuskim, sa snažnom a prigušenom pojavom Radovana Ivšića za Drugog svjetskog rata. Nataša Govedić je, štoviše, pronašla i Ivšićeva postmodernog posinka, Filipa Šovagovića. Dajući mnogo primjera, pomalo pretjerano eklektično, obilno citirajući naše teatrologe, autorica hrabro niže usporedbe, tumači ih s pomoću konkretnih primjera i traži kontekst svakom opusu, po cijenu da pokoji prikaže zrelijim nego što jest.

Evo primjera. “Aktovka“ Clown iz 1922. Kalmana Mesarića (iz trolista Kozmički žongleri), tvrdi autorica, “može se čitati i kao varijacija dramske osnove nedovršena Buchnerova komada Wojzek (1837.): obojica autora bila su zainteresirana za temu dehumanizacije, radikalno je uobličivši u kratke sekvence iz bljutavih života svojih protagonista“ (str. 9).

Lijepe riječi

Ne pretjeruje o ključnom Ivšićevu komadu Kralj Gordogan iz 1942: “Ako pokušamo usporediti karaktere kralja Gordogana i Jarryjeva kralja Ubua, uviđamo da su obojica diktatori/profanog jezika, složna braća u retorici i politici“ (str. 15).

A pretjeruje li kad Šovagovićeve crnohumorne, sive klaunove uspoređuje s likovima Bernarda-Marie Coltesa i Jeana Geneta, kad ga uokviruje tradicijom Ionesca, Mrožeka i Becketta (str. 21)?

Za svakog je autora pronašla lijepu riječ, sve ih je umrežila i obodrila, a mi se donekle nećemo složiti s njezinim izborom pisaca. Dakako, nema idealne antologije.

Svakako, nije mogla početi s Graničarima Josipa Freudenreicha, no čini se nepravednim što nema Ive Vojnovića (pa makar s Maškeratom ispod kuplja), Josipa Kosora (Požar strasti, možda), vjerujem da je trebao ući i koji Šoljanov komad (Dioklecijanova palača?). Antologičarka se zaigrala kad su posrijedi najmlađi autori. Nema Ladu Kaštelan (Posljednja karika”) a ima Ninu Mitrović, nema Tenu Štivičić a ima Sajko, nema Damira Šodana (Zaštićena zona) a ima Lucića. Ima Martinića, nema Filipa Nolu, nema ni Pavu Marinkovića, klaunovski nagnutog sto posto… U kontekst nisu se pak mogli uklopiti Miro Gavran ili Elvis Bošnjak. Kako god, “najnovijih” je autora previše…

No, to je sitnica iz perspektive kulture kojoj se ova digest-antologija nudi. Francuzi o našoj drami ne znaju gotovo ništa, a možda i ne žele znati. Redatelj i teatrolog Dominique Dolmieu sastavio je za ovu knjigu, kao suurednik, teatrografiju, popis svih izvedbi hrvatskih drama u Francuskoj ikad. U izvedbe računa sve kazališne i radijske režije, sva gostovanja iz Hrvatske i svako javno čitanje neke hrvatske drame ili njezina ulomka. Ukupno je takvih “značajnih događaja” od 1917., kad je u reviji Le Monde slave objavljen prijevod Vojnovićeva Lazarova uskrsnuća, pa do lipnja 2012., kad su se u Parizu čitali ulomci Šnajderove drame Peto evanđelje, prikupio 91. Uzmimo da se u Francuskoj dnevno odigra 1000 predstava puta 365 dana puta sto godina…

Uporan Šnajder

Ukupno ubilježismo 40 kazališnih režija, uključujući školske i studentske. Otprilike polovica od tog broja odlazi na inscenacije Radovana Ivšića (koga objavljuje Gallimard) i osim njega jedini je naš pisac, odnedavno, koji se ozbiljno igra u Francuskoj, Miro Gavran. Zasad su njegove dvije drame, Čehov je Tolstoju rekao zbogom i Kreontova Antigona, postigle tri režije. Izdvojimo i Asju Srnec Todorović, koja se u nas uopće ne igra niti objavljuje, a u Francuskoj ponešto. Najuporniji je Slobodan Šnajder. Od 1997. do 2012. javno su 13 puta čitane njegove drame. I još su dvaput gostovali balkanski teatri s njegovim tekstovima. I ništa. Nikako da se domogne francuske pozornice.