ALMA PRICA, PRVAKINJA HNK U RIJETKOM INTERVJUU 'Ja sam samo radnik. Sretnik kojemu poduzeće još uvijek nije zatvoreno, uništeno, privatizirano...'

Skromna i samozatajna, ona zazire od titula i kruna, a zasluženo joj pripadaju.

“Ja sam samo glumica”, kaže mi Alma Prica, nevoljko govoreći o statusu nacionalne prvakinje. U toj jezgrovito izrečenoj istini krije se bljesak jedne od naših najvećih performerskih diva svih vremena. Fragilne, nježne vanjštine, u sebi krije vulkan, magično posvećen mukotrpnoj borbi u stvaranju veličajnog umjetničkog i ljudskog identiteta.

U vremenu manijakalnog medijskog žutila, mizernog javnog govora i instant uspjeha, Alma Prica jedna je od rijetkih koja ne istupa u javnosti, komunicirajući s javnošću isključivo vjerom i mjerom svoga umijeća. Stoga je ovaj intervju, povodom Almine glavne uloge u skorašnjoj hrvatskoj premijeri (1. veljače) “Glumice” francuskog pisca i redatelja Pascala Ramberta u HNK Zagreb, bio istinski privilegij.

Glumica igra glumicu. Zvuči komplicirano?

- Ne znam je li komplicirano, osjetljivo je, svakako intrigantno. Cijeli tekst “Glumica” redatelja i pisca Pascala Ramberta posveta je kazalištu, ljepoti i snazi umjetnosti, ali i životu, njegovim vrijednostima, njegovoj bitnoj jednostavnosti. Napisan je 2015., za glumce Moskovskog hudožestvenog teatra - čuvenog teatra u kojem je, nakon neuspješne praizvedbe u Sankt Peterburgu 1896., s velikim uspjehom 1898. premijerno izveden Čehovljev “Galeb” u režiji Stanislavskog. I kroz dramu “Galeb” Čehov govori o kazalištu, razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti.

I sam Rambert uvijek ističe Čehova kao inspiraciju, kao nit vodilju u svom kazališnom autorstvu. A meni već samo spominjanje Čehova izmami i osmijeh i suzu u isto vrijeme. Čitajući “Glumicu”, prolazila sam razne faze, jer rečenice, dijalozi, monolozi, izrazito su lirski, začudni, a odnosi između dramskih lica konkretni, često oštri i nemilosrdni. Tekst otvara i prostore i ponore, on je i realističan i metafizičan i političan.

U tekstu, Eugenijina sestra Ksenija veli joj “Nisi imala hrabrosti pobjeći usred zime kao što sam ja, ti si imala hrabrosti igrati Ofeliju.” Dakle, za što je potrebno više hrabrosti?

- Obje sestre su se usudile donijeti odluke u svom životu, i ako treba, životom platiti za njih. Ksenija je otišla, dvadeset godina se nije javila, Eugenija je ostala, zaronjena i dobrovoljno zarobljena u kazalište. Obje su egoistične na svoj specifičan način. Jedna se odlučila za reaIitet, druga za fikciju. I jedna i druga imaju pravo dok međusobno poravnavaju račune i bacaju si istinu u lice, svaka iz svoje pozicije, iz svog straha. Da, hrabrost često nije oslobođena straha, ona je prevladavanje vlastitog straha.

Za mene osobno nije hrabrost igrati Ofeliju ili neki drugi lik, to je sreća, privilegij, to je moj posao koji volim. Teško mi je hrabrost odrediti s manje ili više, nju netko ima a netko ne, bez obzira o kojoj se vrsti hrabrosti radi. Ima hrabrih ljudi i onih koji to nisu. Za neke hrabre znamo, a ima i mnogih “nevidljivih”, anonimnih hrabrih ljudi koji bježe usred zime i ostalih godišnjih doba, samo da bi preživjeli.

Rambert piše “Eugenija kad igra je nacionalni izmamitelj naših suza, kao jedinstveni narod dolazimo vidjeti na pozornici lice naše zemlje u suzama...” Riječ je o ogromnoj odgovornosti kad mi u vas kao Almu Pricu pretačemo svoje frustracije?

- E sad me nemojte plašiti… a propos hrabrosti. Upravo ta rečenica koju ste naveli, jedna je od onih koje izviru iz ruske umjetničke, kazališne i društvene sredine. Pascal je proveo određeno vrijeme u Rusiji u moskovskom kazalištu i svjedočio je tome, do koje mjere je tamo važna i prisutna institucija glumac-glumica i fascinacija, ljubav publike prema njima. I taj običaj darivanja cvijeća… u ogromnim količinama.

Zato nam je cijela scenografija kao jedna ogromna cvjećarnica, koja je metaforički i odar, groblje, jer to je posljednji dan u životu glumice Eugenije, i to je njezina posljednja uloga, sigurno i najteža… a svakako i neponovljiva, bez reprize… Slobodno u mene i moje kolege glumce pretočite vaše frustracije, dobro došli, mjesta ima, jer mi svoje muke dobrim dijelom otpuštamo i pretačemo u likove koje igramo. Imamo svašta za podijeliti sa publikom.

Kako je raditi s Rambertom? Je li olakotna okolnost kad autor režira vlastiti tekst?

- “Ja sam samo promatrao život i doživljavao ljude”, rekao je Čehov. Čini mi se da je to rečenica koja bi se parafrazirano mogla pripisati i Pascalu Rambertu, njegovom autorskom i redateljskom pristupu. Nemamo baš uobičajeno dug termin za pripremu predstave, prije ljeta smo se svi našli zajedno na par dana, cijela ekipa, prošli kroz tekst, razgovarali, a sada intenzivno radimo s autorom-redateljem. Intenzivno, ali bez ikakve tenzije. Iskreno, jako sam se bojala tog kratkog termina, i te prisutnosti “smrti” u samom tekstu, baš me je vuklo u neku melankoliju i tugu, ali čim smo se okupili kao ansambl, sve je postalo igra.

Rambert ima veliko kazališno iskustvo, radi u mnogim zemljama, upoznao je različite kulture i jezike, ništa strano nije mu strano, i sve ljudsko mu je ljudsko. Izuzetan je, i blag i energičan u isti mah, oštrog oka i senzibilnog duha. Kao autor “zakomplicirao” nam je scenski život a kao redatelj čini sve kako da to kao glumci lakše podnesemo i da se osjećamo dobro i ispunjeno.

U karijeri ste imali sreće učiti od pravih redateljskih teškaša. Taj proces mora biti uzajaman, zar ne? Što ste vi njima ostavili u trag?

- Uzajaman itekako. Nikako drugačije. Sve je u kazalištu uzajamno, mislim, tako bi trebalo biti. Sve je u sinergiji ljudi koji stvaraju predstavu, i na kraju i onih ljudi koji je gledaju. Imala sam puno sreće, poklonjenog povjerenja, mogućnosti stasanja u velikom vrijednom ansamblu HNK Zagreb, gostovanja u drugim ansamblima i kazalištima, igranja na izazovnim otvorenim prostorima Dubrovnika, Splita, Rijeke…

Imala sam od koga učiti, od vrhunskih pisaca, redatelja, kolega glumaca, prijatelja glumaca, od studenata, i od gledatelja. Sve je to uzajamno, razmjena vještina i energije. Ponekad mi se učini da ja više i nisam ja, nego da sam satkana od svih i svega spomenutog... A što sam ja njima ostavila? Ne, to sigurno nije pitanje za mene. Ono što sigurno znam, da sam jednom redatelju ostavila svoje srce, sve do danas. Ako pogodite kome, dobit ćete na poklon dvije karte za predstavu, ha, ha...

Udarnički, samurajski se posvećujete poslu?

- Hvala na mogućoj usporedbi, ali ja sam samo normalan radnik. Sretnik kojemu poduzeće još uvijek nije zatvoreno, uništeno, privatizirano, niti mu je povrijeđena čast zbog koje bi morao izvršiti harakiri.