Karlovački Zorin dom dao je ambicioznu, ali površnu predstavu: "Julije Cezar" Williama Shakespearea u prijevodu Lade Kaštelan nije dobro prošao u adaptaciji i režiji Ivana Đuričića: radnja je okljaštrena do nerazumljivosti, a glumcima zapravo ne vjerujemo. Dosjetka da se radnja prebaci u suvremenost ispala je nategnutom, a promašenom se pokazala i sljedeća: da se replike, skupa s radnjom, prezentiraju kao SMS poruke. Tako je jedna ipak raskošna i ne baš banalna radnja tragedska postala sapunica, dosta nervozna, suvremena, za koju ne znaš čemu je proizvedena i za koga. Uza sve to, dakle, gledateljima neće biti jasna niti radnja, a neće mu za čudno negoli nespretno zazvučati Shakespeareove ceremonijalne replike kao izjave televizijskih novinara.
Svidjeli su mi se jedino kostimi Morane Petrović, koja likovima uvijek daje jedan nenametljiv dodatak stila te video i grafika Marka Turkalja. Dobar video jest inače postao gotovo zaštitni znak karlovačkog teatra. Kroz samu radnju redatelj i glumci potrčali su kao kroz trnje te su likovi osvanuli pred nama potrgane glumačke oblande. Ukratko, ne vjerujemo im da bi uopće mogli biti ti za koje se predstavljaju da jesu. Nikako me Andro Damiš nije uvjerio da bi on mogao biti Brut, bilo kakav Brut, a nije me ni Vanja Gvozdić uvjerio da bi on mogao biti Kasije. Obojica donose energiju kao da su sad s ceste došli i razgovaraju u kafiću. Jedini se iznad lažnog vodviljskog tona izdigao Mark Šokčić kao Kaska, mlad glumac u kojem ima nečega klasičnog, a oporog. Izvrsna scenskoj govora, držanja, zaslužio je svaku priliku. Nino Pavleković kao Oktavije jest žovijalan, jest ludički, ali ni on ne zna koga i što igra. Neku čvršći energiju dale su dvije glumice, čije su pak uloge pretjerano okljaštrene, pa kao da se moraju više truditi da ih se uopće zapazi. Lovorka Trdin igra Porciju kao nervoznu suvremenu ženu, a Mark Antonija Petre Cicvarić jest svojevrsna protofeministica.
U radnji pak najviše zbunjuje to što se mračna borba za vlast smješta u demokratski okvir današnjih izbora, s općim pravom glasa i masovnim medijima, a mehanizam drame time ne osvjetljuju negoli kvare.
I kad se već igra Shakespeare ili bilo koji klasik, potrebno je poraditi na jeziku. Naime, kako da povjerujem u likove, kad svaki put čujem po naglasku da je Andro Damiš Međimurec, Lovorka Trdin Osječanka, a Vanja Gvozdić naš domaći, Karlovčanin? q Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....