Antigona kako je vide Žižek i Anne Carson

Antigona je kći nesretnog Edipa. Njezina se braća Eteoklo i Polinik ubiju u bitci za vlastiti grad Tebu, prvi kao branitelj, drugi kao napadač i narodni izdajnik. Antigona se protivi naredbi ujaka Kreonta da se Polinikovo tijelo ostavi nesahranjeno i tako svjesno odabire smrtnu kaznu. Ona je heroina koju kritičari tumače na bezbroj načina. Za Hegela predstavlja etičku vrijednost obitelji protiv države, za Georgea Eliota snagu intelekta protiv društva. Jean Anouilh u vrijeme francuskog pokreta otpora pretvara je u simbol prkosa nacističkim okupatorima. Kod Brechta se pogled umjesto na junake, otvara na one nevidljive koji trpe posljedice igara moćnika.

On joj je namijenio da tijekom cijele predstave na leđima nosi vrata. Slavoj Žižek za naš HNK napisao je svoju verziju u kojoj publici predlaže da napravi korak unazad, da pogledamo oko sebe i ne budemo fascinirani središnjom žrtvom. Žižek predstavlja tezu kako pogrešna politička korektnost nalaže da ne treba ići predaleko u prikazivanju užasa, e da bi nam se reklo da budemo sretni što nismo dio njega. Kao lacanovac, on dalje tvrdi kako treba šokirati ljude, prikazati sav užas, i tek onda ćemo možda postati svjesni što se zapravo događa. Judith Butler se u knjizi “Antigone’s Claim” pitala što bi se dogodilo da je umjesto njezinog oca Edipa, Freud uzeo kćer buntovnicu za polazište psihoanalize. Jedna od najčuvenijih oda u povijesti civilizacije, ona je koju pjeva zbor u “Antigoni”:

“Mnogo je začudnoga i demonskoga na svijetu,/ali ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek./Ovladao je govorom i razmišlja brzinom vjetra, uvježbao je osjećaje za život u zajednici, naučio umaknuti ledenim strijelama mraza…/ vještinom se umije oduprijeti svemu osim smrti - jedino nju ne može izbjeći”. Žižek varira ovu himnu demokracije i publici nudi drugačije ishode. Što bi bilo da se Kreont prikloni Antigoni i dostojno pokopa Polinika? Narod bi se tada razbjesnio zbog rehabilitacije izdajnika, zaklao Kreonta, sijući po zemlji kaos, smrt i razaranje. Prema radikalnom revolucionarnom scenariju, građani bi likvidirali sve moćnike i uspostavili Komitet javnog spasa kao u doba Francuske revolucije. Ali, piše Žižek “tek tu slijedi revolucionarna kvaka, najprije treba osigurati uvjete za slobodne izbore, i tako, žao nam je, do tada mi vladamo”.

Uz Žižeka, svoju dramu s naslovom “Antigonick” objavila je Anne Carson, kanadska pjesnikinja, dramatičarka i profesorica klasične filologije, koja se već godinama pojavljuje u spekulacijama oko Nobelove nagrade. Kod nas je MaMa objavila njezino opsegom maleno remek-djelo “Vježba zvana Albertina” o Proustovim opsesijama fatalnom zavodnicom. Zadnja joj drama “Norma Jeane Baker of Troy” spaja mit o antičkoj Heleni s onim o Marilyn Monroe, a režirala je Katie Mitchell (koju poznajemo s Festivala svjetskog kazališta) s Renée Fleming i Benom Whishawom u glavnim ulogama. Carsonova na početku “Antigonicka” piše dugačko pismo junakinji, nabrajajući dugačku listu imena koja su se njome bavila, uključujući jedan stariji Žižekov prijedlog kad ju je usporedio s Titom koji Staljinu izgovara čuveno NE. Još jedan važan zaokret kod Carsonove je to što funkciju koju je nekada imao vođa grčkoga zbora, dodjeljuje današnjim advokatima, a plebs prikazuje kao potrošače koji bez reakcije prate dramatične političke i ekonomske erupcije.

Za razumijevanje karaktera Antigone valja pročitati genijalnu zbirku Nox, koju je Carson sastavila od fragmenata prijevoda Katulove elegije za brata, fotografija i bilježaka koje detaljno opisuju nestanak i smrt njenog brata. Čitatelji Noxa uočit će tih, zastrašujuć odabir lika Antigone za još jedan težak tekst o oplakivanju brata, koji je kao i heroina bio osuđen na smrt u zapečaćenoj špilji. Riječ nick koju Carson dodaje imenu Antigone ima više značenja, a Nick je i osoba koja je stalno prisutan nijemi svjedok historijskih zbivanja. Ova drama u grafičkom obliku je kao strip nastao iz Sofoklove tragedije, a u njemu se dramatizira vlastita ekscentričnost u ambijentima ledenih pejzaža, gotičkih kuća i škripućih stubišta.

Čitatelji koji nisu upoznati s drevnogrčkim tekstovima mogu se osjećati pomalo otuđenima od svega ovoga, ali nepoznavanje možda jest poanta. Za razliku od verzija Antigone koje pokušavaju uhvatiti dramsku veličinu, Žižek i Carson žele pokazati teškoće prevođenja nepodnošljive prirode tragedije u naš svijet. Monumentalnost priče o Antigoni je da ukazuje na jaz između naših svakodnevnih nastojanja da budemo angažirani na moralnim pitanjima i beskonačne tragedije smrti koja nas očekuje, bez iznimke.