Barunica Castelli Alme Price najbolja je koju sam ikad gledao

Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u režiji Vite Taufera otkrivaju, uz ostalo, da scenski govor u nas nazaduje. Naši su glumci sve nerazgovjetniji. Doduše, nema težeg ispita za njih od Krležine rečenice. Krležini su likovi logoreični, no artikulirani. Oni se ne mogu apsolvirati i iznijeti na scenu između redova. To je njihova i prednost i mana: napadno su obilježeni riječima. Njihov unutarnji život i njihove međusobne odnose skriva upravo brbljavost.

Taufer je dao integralne “Glembajeve”. Točnije, u suradnji s dramaturginjom Anom Tonković Dolenčić, neznatno je skratio poneki prizor ili repliku. Njemačke su replike velikom većinom prevedene. Taj prijevod, koji je sastavio ili barem amenovao Krleža, koristio je i Georgij Paro u svojim “Glembajevima” iz 1993., posljednjim u HNK prije ovih. Predstava dakle traje, s dvije stanke, gotovo četiri sata i, uza sve mane, nije razočarala.

Glomazni mehanizam

Taufer je, naime, u suradnji s autorskim timom, uspješno stavio u pogon glomazni mehanizam ove hibridne drame: naoko salonske, psihološke, međutim avangardno podrivene hipertrofiranom retorikom.

Obitelj Glembay propala je prije nego što se likovi pojave na sceni. Katastrofa se već dogodila, samo što je oni još nisu svjesni u istoj mjeri. Zato drama počinje iznebuha, nervoza je već tu, raste. Pogoditi taj početni ton, dur ili mol, i zatim iz njega dosljedno isplesti cijelu partituru, glavni je redateljski izazov. Taufer ga je uspio pronaći. Izvanredno postavljeno svjetlo Pascala Merata, prigušeno a jasno, ledeno žuto, rekli bismo, osvjetljava gotovo praznu pozornicu. Scenograf Ivo Knezović daje crne, glatke ploče na podu, i kao suptilan kontarpunkt u dnu pozornice tamne kulise, visoke kubuse, a naprijed slobodan prostor i nužne komade namještaja: dvije-tri skupe kožne fotelje i dvije-tri svjetiljke. Otmjeni kostimi Lea Kulaša i Marite Ćopo, individualno pogođeni, također snažno pridonose osnovnom tonu.

Predstava raste: najslabiji je prvi čin, bolji drugi a najbolji treći. Glavni lik ove drame je, dakako, Leone Glembay, naš Hamlet. Poput Hamleta, i on izgovara beskrajno mnogo teksta, gradi se lud e da bi pripremio osvetu, a onda opet zbilja nije svjestan kome se i zašto sveti. Milan Pleština igra Leonea u svemu pretjerano. Katkad je toliko ubrzan i rastrčan da ti je jasno da bježi iz uloge u čistu fizičku i verbalnu ekstemporaciju. Briljira zbog briljiranja. Ruši sve pred sobom. Redatelj je, međutim, vješto podesio suigru njemu najbližih likova.

Sestra Angelika Olge Pakalović umiruje ga nadmoćnim mekim glasom, njegov otac Naci Glembay, šutljiv je i smiren tip. Ljubomir Kerekeš igra ga kao Marlon Brando Don Vitu Corleonea u “Kumu”. Barunica Castelli Alme Price, pak, Leoneu Milana Pleštine pruža ključan otpor. Ona je, za razliku od njega, i glasna i odlučna. Dizajnirana kao platinasta plavuša, vitka i elegantna, prirodno zavlada scenom kad se pojavi u prvom činu i ta njezina pojava jasno se zaokruži u trećem, gdje se formira kao stvarna vladarica jedne bankrotirane obitelji, koja će svoju rafiniranu, ali u stvari sirovu nadmoć platiti glavom.

Kao privatne uloge

U stvari, Alma Prica najbolja je barunica Castelli koju sam ikad gledao. Bolja je i od Ene Begović u spomenutoj Parinoj režiji. Ena Begović igrala je barunicu slično kako danas Pleština igra Leonea, kao gotovo posve privatnu ulogu, i u tome je bila dojmljiva, ali nije osvanula kao presudna u finalnoj jednadžbi drame, kako je ovdje iskrsnula Alma Prica. Puba Bojana Navojca odviše je glasan i sirov (očito je posrijedi redateljski naputak koji je izmaknuo kontroli), Altman Žarka Potočnjaka dobro je napravljen, Zvonimir Zoričić kao stari Fabricy najnerazgovjetniji je na pozornici a bizarno je što sporednu, nijemu ulogu sluge Johana igra Krunoslav Šarić.