Nakon što je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog pjevača u operi, što je zaslužio ulogom Pečenog labuda/Đavla u scenskoj kantati "Carmina Burana" Carla Orffa pod dirigentskim vodstvom Ivana Huta, u režiji Michala Znanieckog i produkciji 70. Splitskog ljeta, kontratenor međunarodne karijere Franko Klisović privremeno je na hrvatskoj pozornici ponovno u adventskom razdoblju.
Franko Klisović je svestrani, kako se kaže, renesansni glazbenik - premda je njegova specijalnost glazba baroka i klasicizma, svira orgulje te je akademski educiran i za pjevanje i za dirigiranje. U Zagreb dolazi između nastupa u Händelovoj operi "Partenope" u frankfurtskoj Operi u studenome te Händelova maratona u veljači u Budimpešti (Müpa), odnosno proljetnih nastupa u Mozartovu "Mitridatu" u Teatru Real u Madridu i jednočinki Kurta Weilla "Der Protagonist" u Teatru La Fenice u Veneciji.
Šibenčanin međunarodne karijere novi je Princ Orlofsky u Straussovu "Šišmišu" zagrebačkog HNK, u režiji Krešimira Dolenčića. Dakle, onaj koji zove na Straussov tulum desetljeća, na party "chacun à son goût" u megahitu adventskog i novogodišnjeg razdoblja opernih kuća svijeta. Podsjetimo, zagrebački "Šišmiš" je početkom godine bio i na Operavision streamingu i apsolutno oduševio svjetsku opernu publiku, koja je produkciju ocijenila moćnom i zanimljivo upravo iz razloga što se igra u prijevodu na hrvatski.
- Drago mi je što je konačno došla prilika i za Orlofskog. To je uloga koju sam htio utjeloviti već dulje vrijeme, ali u moru drugih angažmana Orlofsky nije došao na red. Sve dosad. Zagrebačka produkcija je uigrana jer je ovo već treća sezona otkad se prikazuje na sceni HNK. Ono što je ‘Orašar‘ u baletu, to je definitivno ‘Šišmiš‘ u operi, tako da je ovo, rekao bih, jako dobar potez zagrebačke Opere da ga stalno ima na repertoaru. Zabavno je biti u produkciji, puno je mladih pjevača, što dodatno pojačava intenzitet igre na sceni - kaže Franko Klisović.
Prvi put od premijere Dolenčićeva "Šišmiša" imamo muškog Orlofskog, nakon što su dosad u hozen roli pjevale Renata Pokupić, Dubravka Šeparović i Emilia Rukavina, s naglaskom da je u režiji svaki pojedini Orlofsky drukčije kreiran kostimski.
- Budući da Orlofskog sada prvi put u ovoj produkciji pjeva muškarac, mislim da je to pun pogodak. Na kraju krajeva, to je muška uloga. Po europskim i svjetskim pozornicama čest je slučaj da ga pjevaju baš kontratenori. Kao cijeli paket, uloga je zahvalna jer doista pruža bezbroj mogućnosti što se može napraviti i kako. Kratka je, ali intenzivna. Vokalno je naporna, čak i za mezzosoprane, a kamoli za muški alt, što je moja potkategorija u kontratenorskom fahu. Međutim, Orlofsky je puno, puno više od otpjevane role. Čak i ako je vokalni dio perfektno odrađen, a on kao lik nerazrađen i neizgrađen, dosadan je. I to se često viđa u raznim produkcijama. On svojom pojavom, prezentnošću i igrom mora ‘pomesti‘ pozornicu. U tome apsolutno veliku ulogu igra i kostim. U zagrebačkoj produkciji su izrađivali novi za svakog pjevača dosad, pa tako i za mene. Samo ću reći da doista izgleda kao princ - otkriva kontratenor koji je svirao orgulje u šibenskoj katedrali, studirao na Muzičkoj akademiji i pjevanje i dirigiranje te 2019. na zagrebačkoj pozornici ostvario dirigentski debi s "Così fan tutte".
Upućeno je prokomentirao i dirigente zagrebačkog "Šišmiša".
- Premijerni dirigent je bio mo. Srba Dinić, poslije mo. Ivan Hut, a ove godine su to mo. Simon Krečić i Josip Šego. Obojica idu lijepo za pjevačem, ali bez ostavljanja prostora ‘cantomaniji‘. Znamo da u nekim talijanskim operama, s talijanskim dirigentima, cantomanija poprima novu dimenziju, razmjera nuklearne katastrofe. Ovdje je sve napravljeno odmjereno i s ukusom, rekao bih, s dobrim balansom između orkestra u rupi i pjevača na sceni - ocjenjuje.
Skupilo mu se dosta međunarodnih angažmana samo za ovu sezonu.
- Bogu hvala, ali mislim da svi imaju zajednički nazivnik: veće operne kuće! U tom smjeru želim ići i na tome radim. Tu definitivno spada moj povratak u Teatro Real u ožujku 2025., nakon toga debi u poznatom Teatru La Fenice u Veneciji, a i koncert u poznatoj koncertnoj dvorani Müpa u Budimpešti - kaže Klisović čiji se otac bavio košarkom, igrao je s Draženom Petrovićem, pa i kontratenor treninge u teretani smatra dijelom radnog tjedna.
- Znalo se događati tijekom projekata da nemam vremena ni za kvalitetan san. Ali, čak i u tim situacijama mala redukcija prehrane i kretanje održat će formu. Uvijek se vodim time da je hodanje najosnovniji i najjeftiniji oblik kretanja koji si apsolutno svatko može priuštiti. Pa, kada sam u drugom gradu, na dvostrukim probama svaki dan i vrijeme je ispunjeno stresom, kada nemam vremena niti pronaći teretanu, a kamoli odraditi trening u njoj, hodanje je moj stimulans koji održava formu, oslobađa endorfin i serotonin koji su mi nužni za borbu protiv kortizola - zaključuje Franko Klisović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....