BULJANOV DEBI U HNK Krležino djelo u kojem se otvoreno ruga revoluciji

Napokon je redatelj Ivica Buljan debitirao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ima njegov “Vučjak” nedostataka, pa će nekima biti predug (tri sata i dvije stanke od kojih jedna dulja, za promjenu scenografije), no kao cjelina uvjerljiv je, hrabar, zabavan, jasno oblikovan i aktualan.

Prije svega, Miroslav Krleža naš je klasik i njegove tekstove morali bismo igrati integralno. Jer tko će ako mi nećemo? Ivica Buljan među rijetkima je, ako ne i prvi, koji je ovo inače veoma izvođeno Krležino djelo iznio na scenu od zareza do zareza. Praizvedbu je režirao Branko Gavella, u istoj kući, 30. prosinca 1923. (čemu je posveta to da je ova premijera pala na isti datum) a Krležin je tekst i on bio kratio i prilagođavao. Nije doduše niti imao pred sobom isti, jer je pisac 1953. preradio i dopunio treći, posljednji čin.

Prijelazan komad

Upravo tu preradu Buljan je iskoristio da unese u svoje čitanje naše doba. Naime, s tim dodatkom, gdje glavna junakinja, Eva, bježi u nepoznato s glavnim junakom, Krešimirom Horvatom, otkriva cijelu fabulativnu konstrukciju kao trivijalan žanr tv-drame. Tu bi se dalo dopisati još stotinjak nastavaka, o toj erotičnoj zavodnici Evi i njezinu popustljivom kavaliru Kreši...

I napisana tri čina (s predigrom i intermezzom kao zanimljivim dodacima) lako se transkribiraju u tv-novelu, pa ne čudi što je po njima već snimljen serijal, “Putovanje u Vučjak” Eduarda Galića.

Dramska tehnika koju Krleža u “Vučjaku” rabi dosta je prozirna. Niže prizore tako da se u svakom novom objašnjava što se dogodilo u prethodnom. Kao da je pred nama niz trailera, kojima se reklamiraju novi traileri (baš kao da zuriš u televizor). A i fabula je upravo sapunasta: glavni junak, mladić osjećajan i slab, neprestano nekamo juri a nikamo ne dospijeva, jer se događaju malo vjerojatni prevrati, izbodu ga razbojnici ali preživi, potom i jedan ključni pokojnik oživi, čija supruga čeka njegovo dijete, za koje se sumnja da mu je otac njezin treći ljubavnik, konobar, a sumnjivo je, zapravo, još pola sela; pa još Krešimirova druga ljubavnica očito ima svoje ljubavnike, i svoje opake tajne, dosta je ucjena i krađa, u pozadini je i jedno grabežno umorstvo, i sve je potpuno otvoreno što se tiče ishoda…

Uvriježilo se mišljenje kako je posrijedi tzv. prijelazan komad, u kojem Krleža odustaje od mladenačke ekspresionističke diverzije i počinje pisati za publiku.

Ekspresionizam odaju simbolična imena likova: Eva, Marija(na), Horvat, Lazar; ekspresionistički je i “Intermezzo furioso” uklopljen u treći čin kao “Bjesomučnoskandalozni san Krešimira Horvata”, a većina ostaloga bilo je traženje starih shema iz dramaturgije 19. stoljeća u nekakvom tad novom ruhu.

Konzervativan tekst

Sve je dakle to redatelj prepoznao, i uvažio, te stilizirao cijelo zbivanje u pomalo humorističan igrokaz, koji međutim ostavi na koncu otvorena ozbiljna pitanja na ozbiljan način. Likovi na sceni naglašeno komuniciraju fizičkim gestama. Kao da je posrijedi kakva igra realiziranih metafora, Krešimira Horvata baš svi s kojima dolazi u kontakt udaraju i naguravaju i dijele mu triske. Uvodni prizori činova garnirani su pak vedrom glazbom Mitje Vrhovnika Smrekara, pa istodobno teče scenski govor i scenska muzika i stvara se napetost upravo kao u tv-noveli. Takav dakle namjerni rekao bih ludizam iznosi na javu još jednu nikad dosad razmotrenu dimenziju ovoga teksta. On je, naime, kad se eto prikaže ovako “naivno”, zapravo konzervativan, rekli bismo austro-nostalgičan. Jer sve to ludiranje ima i svoju drugu stranu. Dvije najveće karikature u panorami likova, Venger-Ugarković i Lazar Margetić, zapravo su i jedini pozitivni likovi. Obojica su vjernici, dosljedni idealisti, prvi katolik, “slobodni mislilac”, a drugi pravoslavac mirotvorac po modelu Tolstojevu.

Ismijavanje sela

Venger Ugarković je budala, naivac utoliko više što je svijet oko njega pokvareniji, a ovaj drugi, Lazar, iz Rusije eto potkraj Prvoga svjetskog rata nije donio Lenjina nego Tolstoja! Krleža u ovome djelu otvoreno ismijava ideal sela, ruga se revoluciji među okrutnim dojučerašnjim kmetovima, lukavim i pohlepnim, a država, Austro-Ugarska, tu je nemoćna, jer da se rastjeraju pobunjenici nisu joj dovoljna dva žandara nego bi trebalo, kako kaže Pantelija Crnković, stari dobri austro-ugarski pandur, dovesti bataljune.

Glavna zamjerka redatelju: stavio je možda prevelik teret na pleća mladome glumcu Silviju Vovku koji igra Krešimira Horvata. Teška je to uloga, s mnogo teksta, i očito je da mlad glumac teško može uz govor svladati i neizrečeno. A pogotovo što još ima problema sa scenskim govorom. Još uz to katkad nerazborito gestikulira…

Kako bilo, nije on jedini koji u ansamblu ima poteškoća s govorom, imaju ih gotovo svi. Čak i nova zvijezda HNK-ove pozornice, Nina Violić, često ignorira dugouzlazne naglaske pa primjerice riječ “lađa” izgovara kratkosilazno! Vovk dakako ima krupnijih problema i pred njim je da ih riješi, a onda će se moći nametnuti i svojom energijom, koju je ovdje postupno gubio.

Nina Violić kao Eva preuzela je emociju i forte cijelog zbivanja na sebe u trećem činu, kao što je to učinila Alma Prica kao Marijana Margetićka u prvom činu. I jedna i druga snažne su žene.

Marijanu se obično prikazivalo kao paćenicu, a Alma Prica oformila je strastvenu i vitalnu figuru koja se neće dati slomiti ni pod kakvim pritiskom… Eva Nine Violić pak je gruba, još vitalnija, ne baš pametna ali odlučna, zapravo muškobanjasta, nadmoćna, pragmatična. Ona se seksom koristi više usput, druge nju stvari zanimaju, novac prije svega, a muškarci su odreda slabići!

Izvrsna gluma

U ansamblu su se istakli Livio Badurina kao Venger Ugarković, koji iskrsava kao intelektualno nadmoćan autsajder, profinjen i luckast istodobno, otmjeni alkoholičar no koji se opija i idealima. Upravo je izvrstan Nikša Kušelj kao dr. Zlatko Strelec, redakcijski cinik iz prologa, zatim dominira Milan Pleština kao Pantelija Crnković. Dao je lik zapravo dobroćudnog austro-ugarskog nadnarednika, nimalo brutalnog i nimalo trijeznog… Odličan je i Dragan Despot kao Lazar Margetić. Iz navodne Krležine karikature Tolstoja nije načinio luđaka nego tek malko nesretnog zanesenjaka kojega bi ipak valjalo za trenutak poslušati.

Dramaturgiju potpisuje Vlaho Bogišić, stručnjak za Krležinu tekstologiju, a izvanrednu scenografiju potpisuje Aleksandar Denić: rund bina za tri čina, koja koja nudi znakove iz desetih i 50-ih godina prošlog stoljeća, zatim 70-ih i, najkasnije, 80-ih. S neonskim natpisom u prologu, koji prikazuje ono danas. Slični su i kostimi Ane Savić Gecan: žandari nose šinjele kakve su nosili i pratitelji Mad Maxa…