ČADEŽ O POČETKU FESTIVALA SVJETSKOG KAZALIŠTA Nije problem u temi nego u režiji koja muči i glumce i publiku

Festival svjetskog kazališta otvorila je u srijedu u Zagrebačkom kazalištu mladih pomalo dosadna predstava “Pluća” (Lungs) britanske redateljice Katie Mitchell (r. 1964.), u produkciji slavnog berlinskog kazališta Schaubühne aus Lehniner Platz. Dvoje aktera, veoma mladi glumci Christoph Gawenda i Jenny Koning, odjeveni u iste crvenkaste majice, ne silaze s bicikla postavljenih na dva paralelna podija i ne prestaju vrtjeti pedale. Ne prestaju niti govoriti. Vrteći pedale proizvode struju, a proizvode je, također vrteći pedale na za pozornicu fiksiranim biciklima, i šestero u crno odjevenih biciklista u pozadini scene.

I oni, dakle, vrijedno proizvode struju. Svih šestero navrte je dovoljno da svijetli nekoliko žaruljica i da radi miks pult. Ovi sprijeda protrčavaju kroza tekst također mladog Duncana Macmillana, izgovarajući prizor za prizorom gotovo bez stanke. A ti prizori ljubavni su susreti dvoje prosječnih mladih ljudi koji su previše neurotični i razmaženi da bi ostvarili sadržajnu vezu.

Bicikliranje i govorenje

Na koncu se rastanu, nakon što ona spontano pobaci, pa se poslije više godina opet sastanu, sad već zreliji i spremniji za ljubav. Međutim, on se razboli i umre. Tekst izgovaraju gotovo mehanički, odmjeravajući koliko im je daha potrebno za bicikliranje a koliko za govorenje. Imaš dojam da je cijelu stvar režirao šef nekakvog biciklističkog tima. Najuzbudljiviji trenutak donio je potres, koji je zatutnjao u drugoj polovici predstave, omevši ionako skromnu pažnju publike, koja se odmah dohvatila pametnih telefona da provjeri što se to napolju zbiva.

Tekst je angažiran utoliko što naš par razmišlja da zapravo i ne bi smio imati djecu jer je djece na svijetu ionako previše, a oni, kao situirani bijeli Europljani, s tim bi djetetom napravili ekološki otisak grozan u prirodi. Samo pelene mogu uništiti svijet, računaju. Tema, dakle, pomalo iscrpljena i neuvjerljiva, no nije problem u njoj nego eto u neinventivnoj režiji koja ne donosi ništa osim što muči i glumce i publiku.

Katie Mitchell predstavila se zagrebačkoj publici, u sklopu ovoga festivala, prije tri godine izvanrednom predstavom po Strindbergovoj “Gospođici Juliji”, gdje je kombinirala glumu uživo prikazanu putem kamera na sceni. Stanovit voajerizam, tišina, kaplje, svjetlo, zapanjili su publiku i kritičare. U usporedbi s ovom, ta je predstava - neusporediva.

15 minuta u krvi

Druga predstava prikazana na ovogodišnjem izdanju festivala, “Go Down, Moses”, veoma razglašena i ugledna talijanskog redatelja Romea Castelluccija, mnogo je ambiciozniji projekt. Također traje oko sat i dvadeset minuta, a donosi raskošan niz prizora s arhetipskom potkom rađanja i smrti. Pozornica zagrebačkog HNK zastrta je pod svjetlom prozirnim zastorom od likre ili sličnog sintetičkog materijala, koji zbivanju iza daje mističnu dimenziju i omogućuje začudnu igru svjetla i sjene.

Castellucci, kao i obično, donosi snažne slike proviđene dramatičnom glazbom skladatelja Scotta Gibonsa, pokušavajući, da tako kažem, usporiti (ako ne i zaustaviti vrijeme) i priča storiju sličnu kakvu priča i prva predstava: rađanje je grijeh u današnjem svijetu. Jedna mlada žena sama se porodila u zahodu, gledamo je krvavu jedno petnaest minuta, i bacila dijete u kontejner.

Snovita poema

Policijski istražitelj uzalud je nagovara da kaže kamo je bacila mališana, ona bunca o Mojsiju, kojega je navodno rodila i u pletenoj košari pustila niz rijeku. Mučne scene u kontrastu su s veličanstvenom glazbenom kulisom.

Previše krvi na početku (što bi žena nego krvarila?) odmjenjuje prizor prolaska tijela te nesretne žene kroz CT uređaj na čijem suprotnom kraju se nalazi neka pećina s hominidima.

Tu također jedna ženka pokapa svoje dijete, ovaj put mrtvorođenče, a ostali hominidi cupkaju oko nje. Među tim zbivanjima na scenu neprimjetno dotegle jedan dugačak valjak pokretan motorom na koji se strelovitom brzinom namataju četiri perike što se na koncu spuštaju visoko odozgo. Simbol ljudske mašine opstanka i propasti, rekao bih.

Castellucci, dakle, daje snovitu poemu, snažnu vizualnu cjelinu, no ništa više od toga. Premda za ljubitelje teatra ipak daje nezaboravan set živih slika. Sve u svemu, skroman prvi dio Festivala svjetskog kazališta.