Curi voda, praši Clash, puca se iz pištolja...

Slovenski gost Samo Strelec, koji u zagrebačkoj Gavelli režira treći put (2010. “Duha” Margaret Edson, 2007. “Četvrtu sestru” Janusza Glowackog) napravio je slab rad. Njegova je režija Čehovljeva “Platonova” gruba i zamorna, gotovo trosatna predstava, bez ikakve zamjetne osnovne ideje i s površnom glumom, koja često iz scenskog govora otklizava ravno u ulično nadvikivanje. Čehov je ovaj podugački komad prvijenac od oko 160 stranica napisao kao 21-godišnjak.

Iskusan mladić

Kad čitate njegove rečenice, čine se nevjerojatnima za jednog mladića: kao da se rodio sa životnim iskustvom i kao da je brzo morao sazrijeti jer kao da je osjećao da neće dugo živjeti (svega 44 godine). Tekst je na četvrtinu skratila dramaturginja Tamara Matevc, ne navodi se po čijem prijevodu, držeći se osnovne radnje.

Nesimpatičan pijanac

Platonov je seoski učitelj, 27-godišnjak, oženjen za “glupaču” koju ne podnosi, no ipak je voli i s kojom ima sina, a okružuju ga tipični čehovljevski i deklasirani likovi, provincijska aristokracija u propadanju, lijeni činovnici, ispičuture, kakvi se još iscizeliraniji pojavljuju u njegovim kasnijim i slavnijim dramama. Platonovljeva je antagonistica Ana Petrovna Vojniceva, mlada udovica, generalica, s kojom ljubuje, kao i sa svim ostalim ženama što se ovdje pojavljuju na sceni, osim sa sluškinjom Katjom, a možda i s njom...

Mihajla Vasiljeviča Platonova igra mladi Živko Anočić, koga već godinama najavljujem i hvalim. Platonov je njegova prva velika dramska uloga, glavna uloga. Na žalost, pao je kao žrtva vlastitog neiskustva i redateljske nemoći. Ne nalazeći osnovni ton predstave, redatelj je putem pogubio glumce. Platonov je tek nesimpatičan pijanac, koji nema ni jednu “motu” koja bi privukla ijednu ženu. I inače, svi ovdje pretjerano piju. Na litre vode rakije, pa Anočić zapravo cijelo vrijeme igra teško pijanstvo. Uronjen u taj “rad”, zaboravio je liku dati i karakter i dubinu. Talent mu je pomogao da izdrži do kraja, čak i da bude sve bolji, no otkrilo se i sljedeće. Mladi je glumac zapustio glas, govori iz grla, plitko, plošno, još i sa zavičajnim naglaskom, često je nerazumljiv i igru prečesto svodi na tri-četiri komične geste i brzu mimiku. Mora početi raditi na sebi želi li napredovati. On i njegov stariji brat, glumac Saša Anočić, iz istog su sela kao i Šovagovići, Ladimirevaca. Evo jedne rečenice koju je stari Šovo, Fabijan, stalno ponavljao mlađem Šovi, Filipu, koji u ovoj predstavi igra epizodnu ulogu: “Čitaj i uči, glumac ima u pogledu što ima i u mozgu!”

Obično se, kao i sad, u slabim predstavama glumice bolje snađu. Bojana Gregorić Vejzović je generalicu odigrala kao dosta apartnu nimfomanku, inteligentnu i otpornu, kojoj muškarci nisu opasnost nego nužno zlo. Svi, osim Platonova...

Histerični prohtjevi

Strelec je, uz pomoć scenografkinje Vasilije Fišer, mjesto radnje iz bogataškog ladanja pretvorio u prljavoplavo dno napuštenog bazena. Vruće je pa odasvud prska voda, čak su i rupe s vodom na prosceniju, u kojima se redom valjaju i moče kostime, eklektika Marite Ćopo, gotovo polovica od petnaest aktera. Svjetlo je pak manje-više statično, a glazba sugerira nekakve histerične prohtjeve režije kojih nema u igri. I čemu praši Clash i još se Ranko Zidarić, kao razbojnik Osip, vozi po pozornici... I puca se iz pištolja jako glasno, kao u trećerazrednom kaubojskom filmu, i sve je ujedno bučno i prljavo i namješteno i nebitno.

Među ostalim ulogama, izdvojio bih Ivanu Roščić kao emotivnu Marju Jefimovu Grekovu, Dijanu Vidušin kao Sofju Jegorovnu i Zorana Gogića kao Porfirija Semjonoviča Glagoljeva, koji su se najbolje snašli u ovoj bezidejnoj i nervoznoj predstavi.