Da je Hadžić 1990. prihvatio poziv u HDZ, vjerojatno nitko ne bi dirao ime kazališta. U tim su vremenima razne životinje bile na snajperskim nišanima

Duško Ljuština (r. 1948.) odlazi u mirovinu 1. ožujka, nakon što je dulje od trideset i pet godina upravljao zagrebačkim Satiričkim kazalištem Kerempuh. Dulje javnim kazalištem nije upravljao nitko u Europi. U ovome intervjuu prisjeća se najvažnijih momenata iz svoga profesionalnog i javnog života, otkriva kako je i zašto napisao doktorat te daje svojevrstan uvid u budućnost našega teatra.

Za kojih biste petero ljudi mogli reći da su najvažniji u vašem kazališnom životu u Kerempuhu?

- Ništa u životu nije nezahvalnije nego navoditi imena ljudi, bez obzira na to o kojoj se prilici radi. Kad čovjek slavi rođendan i radi popis uzvanika, odmah napravi nekoliko krupnih pogrešaka, a kamoli kad li se osvrće na cijelu svoju radnu karijeru. I uvijek netko vrlo važan ostane nenaveden. Svakako nezaobilazno ime u mojem kerempuhovskom kazališnom životu jest nezaobilazni i veliki Fadil Hadžić. Iza njega su ostala velika djela za hrvatsku kulturu, samo mi to, na žalost, kao društvo ne znamo cijeniti. I cijeli dug prema Fadilu Hadžiću, na žalost, uvijek je na leđima Kerempuha.

Druga osoba koja je u temeljima ovoga kazališta jest nezaobilazni Mladen Crnobrnja Gumbek. Glumac posebnog talenta, raskošne ljudskosti i velik kreativni protivnik.

Treća osoba jest glumački ansambl Satiričkog kazališta Kerempuh, u svim svojim sastavnicama, glumačkim i ljudskim. Moglo bi se i u ansamblu pojedine ljude izdvajati, ali bi bilo nekorektno i ne bi bilo u duhu toga ansambla, koji je iza mene stao junački i nepokolebljivo godine 1991., kao i 2014., kada je tražio da ostanem još jedan mandat, zajedno sa svim zaposlenim iako mi se približavala 65. godina života.

Četvrta osoba jest Dragica Tihava, danas već u mirovini, dugogodišnja šefica financija i moja zamjenica, koja je neko vrijeme bila v.d. ravnatelja, na neki način čuvajući mi mjesto dok se ne vratim iz Ureda za kulturu 2000. na 2001., kad sam obnašao dužnost zamjenika pročelnika Gradskog ureda za kulturu.

I peta je osoba Boris Geršak, tehnički šef Kerempuha, inspicijent, glavni producent, moj prijatelj, koji je sa mnom provodio više vremena nego sa svojom obitelji, a ja s njim također.

No, svi smo zajedno, prema našem skrom­nom mišljenju, napravili jedno vrlo respektabilno hrvatsko kazalište.

A za kojih biste pet događaja mogli reći da su obilježile vaš radni vijek?

- Moj su radni vijek, za početak, obilježili studentsko iskustvo i menadžerski posao za zagrebačku rock-skupinu Crno-bijeli. Prekrasno razdoblje života. Mlad, zdrav, s mnogo novca. Drugo razdoblje jest dolazak u legendarni CeKaDe, zlatno razdoblje zagrebačke kulture, rađanje novog vala, okupljanje najkreativnijih kulturnih djelatnika grada i države. Posrijedi je i zlatno doba zagrebačkih klubova, Lapidarija i Kulušića, koji su danas, na žalost, zatvoreni, i osnivanje čuvene kazališne organizacije KPGT.

Treće i najdulje razdoblje jest ono u Kerempuhu. Punih trideset i pet godina sam u Jazavcu i Kerempuhu. Kolektivu koji rijetko gdje u svijetu kao takav postoji. To je svojevrsni kazališni i umjetnički laboratorij od kojega ljudi ipak mogu živjeti.

Četvrto razdoblje vezano je također uz Kerempuh, a zove se Univerzijada ‘87., gdje sam bio direktor Sektora za kulturu, demonstrirajući ili primjenjujući sve ono što sam prije u životu naučio. Naravno, i peto razdoblje mojega radnog vijeka vezano je uz Kerempuh, od 2005. do 2009. godine, kad sam obnašao dužnost člana Gradskog poglavarstva zaduženog za obrazovanje, kulturu i sport. Razdoblje koje se može nazvati zlatnim dobom zagrebačke kulture jer je ona tada prelazila osam i pol posto gradskog proračuna, a s investicijama je proračun za kulturu iznosio oko sto milijuna eura.

Također, prislonjeno uz Kerempuh, treba naglasiti i moj angažman tijekom ljetnih mjeseci u Kazalištu Ulysses, kojem ću se nešto ozbiljnije posvetiti u mirovini.

Kako iz današnje perspektive gledate na promjenu imena kazališta u ratno doba?

- Promjena imena se dogodila 1994., eto, 24 godine prošlo je otad, imamo, dakle, dovoljnu povijesnu distancu da trezveno o tom govorimo. Godine 1964., kada je Fadil Hadžić osnovao Jazavac u Medulićevoj ulici, išao sam u ogulinsku gimnaziju. Godine 1982., kad sam došao u tadašnji Jazavac, nisam imao emotivan odnos prema tom imenu. Zavolio sam ga i godine 1994. branio ga iz dubokog poštovanja prema Fadilu Hadžiću. Sve što se u to vrijeme stavljalo na glavu i Hadžiću i meni, iz tadašnje, a i današnje perspektive, nije u ljudskom i kazališnom duhu.

Uvjeren sam da bi Fadil Hadžić, da je prihvatio poziv Franje Tuđmana 1990. da se priključi Hrvatskoj demokratskoj zajednici, bio sigurno visokopozicioniran u državi i pitanje je bi li itko problematizirao ime kazališta. Ali u tim vremenima razne su životinje bile na snajperskim nišanima, od kune do jazavca. No, i tu treba reći da smo i tada pokazali da smo kolektiv koji treba ozbiljno respektirati. Dobili smo novo ime, sve učinili da ga sjajno promoviramo. Novo smo ime praktički mi kreirali, a meni je osobno ime Kerempuh ljepše i bolje stoji našoj ukup­noj djelatnosti.

Iste godine zaigrala je i predstava po tekstu Borivoja Radakovića ‘Dobro došli u plavi pakao’, u režiji Petra Večeka, zbog koje ste se našli na vjetrometini. Kako ste se izvukli?

- U kazalištu se djela vrlo rijetko naručuju, a nama se tekst Borivoja Radakovića pojavio kao naručen. Problematizirajući promjenu imena Nogometnog kluba Dinamo, govorili smo na neki način i o promjeni nekih imena koja nikako nije trebalo mijenjati. Tu je, posve sigurno, Dinamo zvučniji od Jazavca. Što dokazuje i činjenica da je ime Dinamo ipak vraćeno te da postoji i danas. Predstava koja je izazvala mnoge reakcije, pa je čak i predsjednik države izjavio da je ona u funkciji destabilizacije države.

Teško je objasniti kako sam se izvukao, ali ja sam tada dao možda svoju najduhovitiju, najrazum­niju i najkorisniju izjavu za naše kazalište. Na pitanje što mislim o predsjednikovoj kritici, odgovorio sam kako ne vjerujem da je predsjednik izjavio da destabiliziramo državu, rekao da je on čovjek koji voli kazalište i kulturu i postavio pitanje: Što bi svijet mislio o Helmutu Kohlu kad bi izjavio da predstava o navijačima Eintrachta iz Braunschweiga destabilizira Njemačku? Pa svi bi se smijali. Kako mi je pao na pamet Eintracht, pa baš iz Braunschweiga, ne znam ni danas, ali sam čuo da je predsjednik jako blagonaklono komentirao tu moju izjavu.

Ono što kod toga još valja reći jest da bismo se, da smo napravili lošu predstavu, koja bi izgledala kao politički pamflet, kolektivno svi potopili. Kazalište koje je moćno i kvalitetno može se obraniti od svih nasrtaja. I ovdje treba reći da je o toj predstavi vrlo lijepo pisao kazališni kritičar Tomislav Čadež, što se njemu vrlo rijetko događa.

Događa mi se češće nego što se čini. Trideset i pet godina vodili ste Kerempuh. Koja je uloga uspješnog ravnatelja?

- Uloga ravnatelja mnogo je složenija od one koju ljudi zamišljaju kad se natječu za to mjesto. Ravnatelji se, u principu, kad se natječu za tu poziciju, dodvoravaju vlasti na sve moguće načine. A kad postanu ravnatelji, istu večer, stapajući se sa svojim novim kolektivom, počinju ogovarati vlast kao jedno tijelo nekompetentno da određuje pravila umjetnosti.

I naravno da su rezultati gotovo uvijek tragični i za ravnatelje i za kazalište. Jer gdje se god jako pretjera, uvijek se puno toga izgubi. Naći mjeru između ta dva pola, ansambla i političara, iznimno je teško, a glavni je za to preduvjet izuzetna socijalna i svaka druga inteligencija. Naravno, samo pod uvjetom da čovjek ima cilj da rezultat njegove ustanove i njegova broda bude siguran u svakom trenutku, a uvjeti u njemu takvi da se može napraviti pravi kazališni posao.

Kako se Kerempuh razvijao za vaših mandata?

- Kerempuh nijedne godine nije napravio skok vrijedan nekog velikog divljenja, ali svake je godine bio za nijansu bolji od prethodne. I kad se računa kako se počelo u Medulićevoj, a gdje se stiglo danas, u ovom trenutku, onda je to sigurno i u očima najoštrijih kritičara respektabilan rezultat. Ravnatelj koji nije spreman za kompromise, koji ne voli glumce, koji nije zaljubljen u kazalište mora tražiti za sebe ljepši i bolji posao. Ravnatelj koji ima samo jednu ruku, kojom prima, a nema one kojom daje, izgorjet će prema kolektivu, a još brže prema politici.

Dakle, treba dovabiti i ovce i novce.

- Da. I ono što bi bila nekakva moja ‘oporuka’ jest da je kazalištima prijeko potrebna ozbiljna uprava koja uživa potporu i u kazalištu i u politici. U Kerempuhu nakon četverogodišnjeg mandata i izbora rukovodstva nije bilo vađenja kostura iz ormara i pljuvanja po starom rukovodstvu jer je, naravno, novo rukovodstvo bilo i ono staro. No sada, nakon 35 godina, ne treba se plašiti da će novi ravnatelj Kerempuha govoriti kako je naslijedio minus s obzirom na to da mu, zaključno sa 31. prosinca 2017., iz prošlih vremena ostaje višak prihoda u odnosu na rashode u iznosu od 3,325.322,84 kune.

Dovršili ste doktorsku disertaciju?

- Da. Kerempuh je u svojoj povijesti paralelno ulagao svu svoju kreativnost, cio svoj ljudski potencijal, na tri kolosijeka. Prvi je stvaranje velikoga kazališta. Drugi je stvaranje osnovnog preduvjeta za veliko kazalište, a to je glumački ansambl. Treći je kolosijek odnos s publikom. Taj je odnos uvijek bio posebno razrađen, posebno promišljan i na temelju tih postulata i realiziran.

Na neki način, kruna tog odnosa je i moja doktorska disertacija, koju sam predao, prihvaćena je i u ožujku ću je braniti na osječkom Sveučilištu, pod naslovom ‘Uloga i primjena marketinga u hrvatskim kazalištima’. Rijetko je područje gdje ima toliko podjela i toliko zabluda kao kad je u pitanju generalno umjetnost, a posebno kazalište.

Što mislite o podjeli na komercijalne i nekomercijalne predstave?

- Moja teza u doktoratu jest, dakle, da su kvalitetnije predstave ujedno i komercijalnije. Njoj u prilog ide današnje stanje u hrvatskom glumištu. U samostalnoj Hrvatskoj ovo je vjerojatno, kad je posrijedi publika, najbolje razdoblje. A najbolje je zato što je ovoga trenutka hrvatsko kazalište moćnije i kvalitetnije od kazališta u drugim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. U nekim prijašnjim razdobljima nije bilo tako. Ovo je vrijeme kad se hrvatska kazališna kreativnost ozbiljno probudila. U šali bi se moglo reći ničim izazvana, ali je na kraju velika žalost da to, osim publike, malo koga zanima.

Znači, podjela je lažna?

- Da, ta gruba podjela predstava na komercijalne i nekomercijalne jest kost bačena među mudrace. A istina je da podjela postoji jedino između dobrih i loših predstava. Najisplativija je predstava najbolja predstava. U mladim danima radio sam na predstavi ‘Oslobođenje Skopja’, koja je dobila sve nagrade koje je teoretski mogla dobiti. Bila je daleko najgledanija predstava na ovim prostorima.

No, tu vrstu zablude teško ćemo ispraviti jer nama su zablude uvijek potrebne da ih možemo koristiti u razne svrhe. To je u povijesti Kerempuhu jako štetilo, ta stigma komercijalnog, koju nosi do danas. Pa se kaže: ‘Lako je njima, oni su komercijalno kazalište’.

Pa kad bilo koje dramsko kazalište radi ‘Pir malograđana’, potreban mu je velik novac, a kad ga radi Kerempuh, onda je nama, tobože, lako jer smo komercijalni. Za isti projekt dva pristupa. A istina je uvijek samo jedna: dobra predstava ima i publiku. Brechtov ‘Pir malograđana’ u režiji Eduarda Milera proglašen je najboljom predstavom u Hrvatskoj i imao je više od sedamdeset izvedbi ispunjenih do posljednjeg mjesta. To se događalo mnogim našim predstavama.

U prilog ovoj tezi idu i neke predstave Hrvatskog narodnog kazališta, za koje se traži karta više, od ‘Tri zime’ do ‘Ljudi od voska’, a to su, eto, predstave koje se teško mogu ubrajati u kazališno zabavljačke projekte. A ako se naoko i pojavi projekt takve vrste, on ponovno i isključivo ovisi o kvaliteti umjetničke realizacije i povijesno-političkom vremenu u kojem se događa. U tu kategoriju ide i naša predstava ‘Spikom na spiku’ Borisa Svrtana i Dražena Kühna. Ona je na početku nove mlade države bila vrlo zanimljiv kazališni eksperiment. Njoj bi trebalo dodijeliti, makar i ‘posthum­no’, kazališni orden.

Zašto?

- Zato što je ona gradu Zagrebu i Hrvatskoj podarila najmanje deset tisuća novih kazališnih gledatelja koji su došli vidjeti taj zajednički ples, uz melodiju ‘Prolazi sve’, Franje Tuđmana i Josipa Broza. ‘Spikom na spiku’ je u Zagrebu pogledalo više od pedeset tisuća ljudi koji prije toga nikad nisu bili u kazalištu. A od tih pedeset tisuća ljudi, eto, njih deset tisuća ostalo je trajno vjerno kazalištu. Tako da svi oni koji su u kazališnom smislu svisoka gledali na tu predstavu, moraju biti svjesni da je kazalište dobilo upravo tih deset tisuća novih posjetitelja.

Koliko se od socijalizma promijenila naša kazališna publika?

- Naša su kazališta, neka dulje, neka kraće, u prosjeku 40-ak godina radila u socijalističkoj državi, a sada, evo, dvadeset i osmu godinu rade u kapitalističkoj državi. Nekad se u kazalište dolazilo o trošku sindikata, o trošku radnih organizacija, radilo se do 14 sati, pa se uređivala okućnica, pa se spremilo, dotjeralo i išlo u kazalište. A toga ničeg više nema. Nekih ozbiljnih potreba za kulturom, na žalost, nemamo. Posljednje Eurostatovo istraživanje za nas je poražavajuće.

Gotovo sve europske zemlje više konzumiraju kulturne sadržaje nego mi. Još jedno ‘oporučno pismo’ svim budućim ministrima kulture: ne prihvaćajte se ministarstva a da ne zatražite jedan i pol posto državnog proračuna. Iskreno mi je žao što je sadašnja ministrica Nina Obuljen Koržinek na toliko mršavom proračunu za kulturu, od samo 0,5 posto proračuna. Ona je među rijetkim hrvatskim ministrima u proteklih 28 godina koja za svoje mjesto ima sve kvalifikacije i nešto više od toga: poznavanje tehnologije posla u upravi i Ministarstvu za kulturu. Praksu je stekla upravo u tom ministarstvu.

Naše političke elite teatar malo zanima...

- Političke elite u posljednjih nekoliko mandata kultura i kazalište uopće ne zanimaju. To se vidi po tome koliko posjećuju kulturne i kazališne događaje. Nisu svjesni da čovječanstvo iz srednjeg vijeka nije dovezla parna lokomotiva, nego kultura i obrazovanje. Ta ista politička elita nije svjesna da Hrvatska ima, osim demografskog, još samo dva problema: kulturu i obrazovanje.

Što nas vraća na pitanje proračuna...

- Da, državni proračun za kulturu već bi 2019. morao iznositi jedan posto. U drugoj polovici 2019. jedan i pol posto. Politika mora shvatiti da kultura pripada u državne prioritete, da je kultura zaštićuje i izgrađuje nacionalni identitet te da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu među najznačajnijim institucijama ove države.

Još koja ‘oporuka’?

- Može jedna onima koji pišu o teatru: Molim vas, ne pišite o predstavama koje niste gledali! Morate znati da mnogo više bole tekstovi o nečemu što niste gledali. Dođite, pogledajte pa navalite.