Dasović vješto žonglira s nekoliko noževa, čini se i kao da se teleportira...

Jednosatnu dramsku predstavu nihilističkog cirkusa "U prazno" kolektiv Tricycle Trauma producirao je u Pogonu, Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, kombinirajući cirkus, glumu, pantomimu i elemente plesa. Gradnjom paralela između tkiva stvarnosti i naše percepcije Jasmin Dasović, Ivana Pedljo, Frane Meden, Nikolina Komljenović, Lidija Kraljić i Maxime Weimann predstavljaju svijet nestajanja, beskonačnosti i hladnoće, nudeći ili ne nudeći odgovore na pitanja o uzaludnosti, strahu, očaju.

Predstavu narativno, od početka pa do konca, vodi Jasmin Dasović, što joj daje dodatnu notu. Usto vješto žonglira s nekoliko noževa, a njegov je i uspio dizajn svjetla i zvuka. Tvori iluziju teleportacije, začas mijenja pozicije, koristi efektno cio volumen prostora velike dvorane Pogona.

Dojmljiva je i izvedba Frane Medena, našeg poznatog klauna, koji je pokazao uzorno umijeće i raskoš pantomime. Staložen, smiren, zamišljenog lica, stajao je u tami okupan samo zrakom svjetla koja se nadvijala nad njim, nagovještavajući promjenu scena.

Izvedba na zračnim aparatusima - svili - Nikoline Kom­ljenović i Lidije Kraljić vrlo je kratka i efektna. Fizički vrlo sliče pa u prizoru gdje se nađu ispred otvorenih dvojih vrata za trenutak uspiju zavarati da su ista osoba, kao da je ova druga odraz u ogledalu. Nasuprot jedna drugoj, svaka u svom oknu, ritmično i skladno preslikavaju pokrete. Četvora vrata jedina su scenografija, rad Maxime Weinmann, kao i video. Kostimi su rad Karmen Perković.

Vrlo je uspjela i još jedna izvedba na zračnom aparatusu, Ivane Pedljo na trapezu. Krasi je iznimna sceničnost i svladana lakoća pokreta unatoč kompliciranim figurama koje izvodi. Ne žuri, posve je uživljena u izvedbu i užitak ju je promatrati.

Dakle, akteri su scenični, opušteni, ne brzaju, vjerni svojim likovima, dobro sinkronizirani u zajedničkim prizorima. Ritam glumačke igre postojan je no nečega ipak nedostaje da bi se možda priča bolje dala. Naime, u međuprostoru ostaje osjećaj praznine, kao da je posrijedi kupnja vremena. Kako je koncept predstave upravo praznina, valja se upitati je li komad možda malko pretjerao s njezinim potenciranjem. Sam kraj je isto tako mogao biti bolje režiran, manje nasumičan.