Dobri, mladi glumci u zapravo lošoj predstavi

Mario Kovač kao redatelj uglavnom stagnira. Njegova režija, u Teatru &td, rane Brechtove aktovke “Lux in tenebris”, napisane još 1919. godine, više se doima kao neprirodno produljeni skeč, nego kao kazališna predstava.

Nije aktualno

Brecht, tada još 20-godišnji student medicine, ismijava onda aktualnu prosvjetiteljsku kampanju protiv spolnih bolesti te secira građansko licemjerje.

Komad danas, u domaćem kontekstu, makar se u programskoj knjižici tvrdi suprotno, uopće nije aktualan, s obzirom na to da se takvo prosvjetiteljstvo odavno preselilo, ako ništa, u tinejdžersku štampu, pa ne uznemiruje zapravo nikoga. Tekst je posuvremenio dramaturg Srđan Sandić, ubacivši ponešto statistike o prostituciji u Hrvatskoj, a značajniji napor učinio je Nikša Marinović, skladavši prigodnu glazbu za nekoliko stihova što su ih ispisali on, dramaturg i redatelj. Marinović ujedno igra najveću ulogu, Karizmatika, lažnog duhovnika koji drži predavanja protiv izvanbračnog i predbračnog seksa, sve za račun poduzetnika Paduka, kojeg igra Dejan Krivačić.

Nikša Marinović glumi Karizmatika namjerno afektirano, klaunovski, karikira američke TV propovjednike, zapravo u skladu s Brechtovom intencijom, no ta njegova prenaglašenost pada uprazno.

Dva šatora

Mladi Dejan Krivačić u ulozi poduzetnika Paduka energičan je, artikuliran i čvrst. Vrlo dobar glumac, u svakom slučaju.

Otprilike u skladu s tekstom postavljena je scena, rad Zrinke Nedeljković. Lijevo Padukovo šatorče gdje prodaje ulaznice za Karizmatikova predavanja, desno šatorče/zastor kao ulaz u bordel, odakle se pojavljuje njegova vlasnica, Gospođa Hogge, koju s ponešto neugode igra Anita Matković.

Brechtov muzikalni sarkazam utjelovljuju tri prostitutke, koje pjevaju i plešu (koreografija Maje Kovač), što im međutim ne ide onoliko koliko monolozi, koji su, barem kad je eto scenski govor posrijedi, uspjele pokazne vježbe. Prostitutke igraju Zrinka Kušević, Maja Katić i Zrinka Antičević, a pomalo jednoznačna redateljska ideja strpala ih je u povelike krletke.

Nema strpljenja

Sve tri glumice uspješno su dakle položile “ispit” iz glume, i s te strane zapravo i nemamo prigovora. No, predstava u cjelini nedorečena je, čak i nezanimljiva, repetitivna i nimalo intrigantna.

Naime, ni u jednom momentu ova predstava od 75 minuta nije rizična niti je ozbiljna pa se njezina potencijalna subverzivnost gubi i prije nego što je nastala. Kovač kao da nema strpljenja ugraditi u svoje radove stanke, prazninu, iščekivanje, nego je to što sklapa naprosto brbljavo, raspjevano i lako zaboravljivo.