DOKUMEN- TARISTIČKO KAZALIŠTE Gorka priča o ratu i jednoj gostionici

Domaće kazalište ostavilo je prisjećanje na 1914. za drugi dio sezone pa će nakon “Sprovoda u Theresienburgu” Teatra Ulysses, Prvi svjetski rat obilježiti repertoare i Dramskog kazališta Gavella i zagrebačkog HNK, ali sezonu je poluslužbeno otvorilo Zagrebačko kazalište mladih izvedbom autorskog uratka Anice Tomić i Jelene Kovačić “Janje”. Predstava je dio regionalnog projekta “Stoljeće jedne porodice” financiranog europskim novcem, u kojem uz ZKM sudjeluju i beogradski festival BITEF te sarajevski MESS, koji je, sasvim razumljivo s obzirom na povijesne i druge okolnosti, nositelj cijele priče.

Upisana dihotomija sasvim je jasna i očekivana: umjesto velike povijesti traže se male priče, umjesto milijun mrtvih pojedinačne smrti i tragedije, lokalno orijentirane i konzumirane, razumljive i potresne u fragmentiranoj poetici. Sve to zvuči i jest gotovo idealno za ono što tandemu Tomić - Kovačić najbolje polazi za rukom, a to je u detalju prepoznati cjelinu i taj detalj razraditi do razine kad funkcionira kao simbol.

Uhodani tandem

Redateljica i njezina stalna dramaturginja, ako ih već treba dijeliti po funkcijama, zaista se jesu potrudile i svoj dio projekta maksimalno lokalizirale, do site-specific statusa. “Janje” igra u istoimenoj maloj dvorani ZKM-a, koja se tako zove zbog čuvanja zaboravljene prošlosti, točnije činjenice da je cijeli kompleks nekadašnjeg OKC-a na uglu Gajeve i Tesline, ili tadašnje Nikolićeve, 1914. bio svratište “Bijelo janje”, uzorni i poprilično velik ugostiteljski kompleks. Kopanjem po arhivima autorice su izvukle nekoliko zanimljivih podataka o funkcioniranju te kuće, kao i njezine originalne tlocrte, dok su u tadašnjem dnevnom tisku pronašle i fascinantnu priču o samoorganiziranju zapuštene ratne siročadi. Sve to povezano je u gorku storiju o odjecima rata i urušavanju ne samo ekonomske nego i socijalne, moralne, pa čak i ljudske strukture takozvane pasivne pozadine.

Novi svjetski trend

“Janje” je solidan primjer dokumentarističkog kazališta, svjetskog trenda koji se u domaćem institucionalnom kazalištu još uvijek rijetko pojavljuje, izuzmu li se pojedini radovi Boruta Šeparovića, Borisa Bakala ili Olivera Frljića. Predstava počinje radionički, za stolom, još uvijek u fazi pripreme, i razlistava se poput albuma pričajući priču u kojoj nije važna granica između povijesne točnosti i autorske nadgradnje, s obzirom na to da stogodišnji odmak prvo zahtijeva materijal za poistovjećenje.

Festival emocija

Uostalom, kazalište može preciznost ostaviti historiografiji, ako uspije pogoditi način manipulacije povijesnim činjenicama i arhivski materijal interpretirati na način, kako bi to donedavna ravnateljica ZKM-a rekla, “koji nas se tiče”. Anica Tomić i Jelena Kovačić u tome su uspjele, na trenutak i preko razumne mjere, jer predstava koja počinje pripovjedačkim i arhivskim tonom završava kao “festival emocija” svedivih na neizgovoren pjesnički citat “kakve li bljezgarije rat”. Korištenje suvremenih glazbenih uspješnica u finalu predstave već je postalo svojevrsni potpis tandema Tomić - Kovačić, pa ni “Janje” nije moglo proći bez njega: u ovom slučaju finalni je emocionalni okidač pomalo već otrcana “Hope there’s someone” grupe Anthony and the Johnsons, a zalog svevremenosti predstave je istodobni slideshow s portretima ratnika u kojemu se KuK kacige miješaju s nešto suvremenijim, čak i aktualnim, vojničkim pokrivalima za glavu.