'NEVIDLJIVI' PREMIJERNO U GAVELLI

Drama Tene Štivičić podsjeća nas na prevrtljivost zapadnog društva - deklarativno na idejama jednakosti i solidarnosti, ali s figom u džepu

 Bruno Konjević / HANZA MEDIA

ZAGREB - Zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella premijerno je u četvrtak postavilo dramu "Nevidljivi", potresni portret Europe 21. stoljeća istaknute hrvatske dramatičarke Tene Štivičić, u redateljskoj viziji Matjaža Pograjca realiziran kao kazališno-multimedijalni eksperiment u kojemu je veći naglasak na poigravanju scenskim efektima, a manji na samome tekstu.

U drami, izvorno napisanoj 2011. po narudžbi za jedan londonski teatar, Štivičić se bavi jednom od ključnih neuralgičnih točaka današnjice – imigrantima.

Kroz paralelno ispričane priče grupice "neželjenih drugih" u Londonu, Štivičić ispisuje osuđujući portret suvremenog britanskog društva kao metafore zapadnog razvijenog svijeta koji svoj moderni identitet zasniva na sudaranju i preklapanju kultura i tradicija, ali i dubokom otporu prema tome identitetu, koji proizlazi iz neizbrisivih društvenih i klasnih podjela.

Imigranti su u London stigli iz različitih društvenih, gospodarskih, političkih i kulturnih sredina. Oni imaju imena – Anton, Lara, Stefan, Leyla, Malik, Mykola – ali njihovo stvarno porijeklo nije bitno, jer oni su tu – nevidljivi, tek zbunjeni epizodisti političkih i ekonomskih zbivanja, ali i vlastitih života.

S druge se strane nalazi lik Felixa, pripadnika privilegiranog britanskog društva, korporativnog zagovornika obnovljivih izvora energije u braku s podjednako uspješnom ženom, koji služi kao metafora ispraznosti modernih vrijednosti temeljenih na imperativima novca, posjedovanja i neprekidnog napredovanja.

U srazu tih dvaju svjetova, imigrantskog i "građanskog", rađa se drama u kojoj autorica ispisuje dirljivi portret tragičnog ljudskog stanja u svijetu u kojemu se granice neprestano iznova definiraju.

Britanska kritika Štivičić posebno hvali zbog izvrsnoga predloška i briljantnih dijaloga, te vještine scenske imaginacije u oslikavanju s jedne strane naivnosti svojih protagonista a s druge njihove unutarnje snage, stvarajući trodimenzionalne likove u dramaturški savršeno ispoliranom svijetu.

Slovenski redatelj Pograjc, poznat po predstavama temeljenim na istraživanju koreografskih i psiholoških formi izvedbene ekspresije, manji je naglasak stavio na sam tekst, koji - u dramaturškoj obradi Dubravka Mihanovića - koristi samo kao središnju okosnicu za multimedijalni projekt koji nastaje 'in situ', kao spoj glume, videa, glazbe, scenografije.

Predstava je zapravo 'work in progress' koji se čitav odvija pred očima gledatelja. Scena Tomaža Štrucla zamišljena je kao neka vrsta televizijskog studija i naglašeno je višedimenzionalna. Vizualno je podijeljena na nekoliko razina što je izuzetno zahtjevno za publiku, koja istodobno gleda glumce koji u dnu pozornice upravo odigravaju neku scenu, i na velikom projekcijskom platnu filmsku inačicu iste scene.

Glumci samo statiraju u tim prizorima, koji su tek ogoljele fragmentarne sličice isječaka njihovih odvojenih priča – jedina prava glumačka uloga je ona Britanca Felixa, a pravi proizvod Pograjčeve režije zapravo su filmovi, koje sami glumci čitavo vrijeme snimaju, izmjenjujući se u ulogama kamermana i snimatelja.

Kamera je nekoliko pa, promatramo li samo glumačke interakcije, nećemo puno saznati, jer je dio igre upravo u tome da su glumci pozicionirani u nemogućim suodnosima, često okrenuti od publike, a spajanjem svih sličica u film nastaju jedinstveni prizori koji ih stavljaju u prave, kontekstualizirane pozicije.

Oni se kreću pred plavim studijskim kulisama; filmskim scenama pozadinu daju makete veličine kuća za lutke.

Felixa igra Ozren Grabarić, dok se u ulogama galerije likova pojavljuju Nataša Janjić, Sven Medvešek, Bojana Gregorić Vejzović, Enes Vejzović, Ana Kvrgić, Živko Anočić, Martina Čvek, Franjo Dijak, Anja Đurinović, Ivana Bolanča, Nikola Baće, Darko Milas i Filip Križan.

Važnu ulogu u prenošenju kompleksnih migrantskih priča ima i glazba, čijim se odabirom - potpisuje ga Marko Brdnik - nastoji unijeti još jedna razina u scenski mozaik.

Korišteni su evergrini poput "Samo jednom se ljubi" Ive Robića, "Kuća pored mora" Arsena Dedića, "Da li znaš da te volim" Dade Topića ili "Ulica Jorgovana" Darka Domijana a pjeva ih glumica Dijana Vidušin, čija je uloga u predstavi svojevrsne "koordinatorice", koja poput hostese u restoranu vodi publiku kroz priču.

Štivičić je tim tekstom, po vlastitim riječima, željela napisati ljubavnu priču s elementima trilera, koja se pripovijeda kroz sudar dvaju svjetova u jednom naizgled nasumičnom susretu koji izmakne kontroli i izmijeni život svima upletenima.

U predstavi je nekoliko momenata zaigrane scenske igre u kojima nastaju izvrsne kazališne minijature, no dramska dimenzija tog u drami važnog trenutka, koji je njezin svojevrsni antiklimaks, u kakofoniji izvedbenih elemenata gotovo je potpuno izblijedjela.

Kazališni projekt "Nevidljivi" pun je referenci na izbjegličku problematiku – izbjegličke kampove, neugodnosti na granicama, surovost izbjegličkog života, posebnu ranjivost žena. Svi likovi streme ka sreći; jednima je sreća u bijegu od progona, drugima od gladi, a treći joj se nadaju bježeći od ispraznosti vlastitih života prezasićenih obiljem.

Tekst Tene Štivičić podsjeća nas na prevrtljivost suvremenog zapadnog društva koji svoje vrijednosti deklarativno gradi na idejama jednakosti i solidarnosti, ali s figom u džepu. Pograjc je na tim idejama sagradio predstavu koju je premijerna publika ispratila s ovacijama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:17