DRAMSKO MRTVOROĐENČE Akteri su uložili dovoljno truda da postignu jedino moguće: stvorili su živahne scenske zombije

Tekst Elvisa Bošnjaka “Srce veće od ruku” dramsko je mrtvorođenče, a studentski pokušaj redateljske aspirantice Tamare Damjanović da ga u predvorju zagrebačke Gavelle obducira pa oživi uz pomoć četvero profesionalnih glumaca nije dakako uspio, premda su akteri uložili dovoljno truda da postignu jedino moguće: stvorili su živahne scenske zombije.

Glumačke figure što se kreću lijevo-desno te pokušavaju iz sebe izvući riječi iza kojih stoje emocije, ali to je ovdje moguće jedino ako potonu u kakvu privatnu misao. Jer scenske nema. Odnosno nije ničim pogonjena. Nema logike, dramske, u njihovom postojanju na sceni. A ipak postoje.

Banalne rečenice

U Bošnjakovu tekstu, podijeljenom u sedamnaest jednoličnih prizora, likovi su nominirani općim imenicama: Muž, Žena, Prijatelj, Prijateljica. I ništa se o njima niti zna niti doznaje, osim da Muž vara Ženu s Prijateljicom a Žena Muža s Prijateljem. Oba para imaju djecu pa se zato ne rastanu nego se na koncu pomire i odreknu ljubavnika. Takav nezanimljiv, da ne kažem, dosadan, zaplet polegnut je na plačljive, banalne rečenice, koje su podijeljene na tobože izrečene u razgovoru i tobože neizrečene.

Usto, banalnost radnje kamuflirana je dosjetkom da na početku i koncu, i koji put između, sve četvero leže na krevetu ili se oko njega muvaju. Ta muvana dio je i mizanscena predstave, doduše bez kreveta, jednoličnog i shematiziranog, a redateljica, ujedno dramaturginja, te i druga dramaturginja, Nina Bajsić, zaslužuju pohvalu što su tim likovima dodale makar neke profesije i neku dob. Ovdje su Žena domaćica i Muž pisac u srednjim godinama, Prijateljica prevoditeljica i Prijatelj odvjetnik u mlađim srednjim godinama. Većinu izlišnih kvazi lirskih dijaloga Bošnjakovih, još patetičnih kao u meksičkoj sapunici, one su izbacile pa dopisale nove, suvislije ali ne i mnogo potrebnije. Glumci su posao dovršili dodavši vlastite improvizacije. Osim shematiziranog mizanscena, čiji je glavni potporanj “zaleđivanje” glumaca kao u dječjoj igri druge režije i nema. Sve jednolično, troše se prizori u tišini, osim kad dva-tri put zasviraju The Plattersi iz kasetofona, pod istim svjetlom, onim iz predvorja Gavelle, tako da se moglo sve ovo igrati i u predvorju željezničkog kolodvora u Karlovcu. Jedan stol i četiri stolca. A glumci se trude i nisu nezanimljivi. Samo eto dotraju nakon otprilike četrdeset minuta, a pratimo ih devedeset.

Jedini pravi moment

Barbara Nola na rubu komike ali i dirljivo, zapravo uvjerljivo, igra stariju paćenicu, Tara Rosandić ispočetka odviše napadno, poslije odviše umorno igra mlađu paćenicu, Hrvoje Klobučar dobro se pozicionira kao stariji paćenik, ima nekog života u tom liku njegovu, a Andrej Dojkić isto prilično nadahnuto igra mlađeg paćenika. Jedini pravi kazališni moment bijaše kad se upro među dva stupa i popeo do stropa. Pisac nije izašao na poklon. Ne bih ni ja da netko preko mojeg napiše svoj tekst i pripiše ga meni. Čak i ako je eto bolji od mojeg.