LANA BARIĆ

‘Društvo se boji žena koje ne mogu kontrolirati. Predlažem da se svi saberemo...‘

Lana Barić

 Luka Dubroja
Htjele smo napraviti predstavu koja, banalno rečeno, ostavlja prostor nade. To nam je bilo bitno, kaže glumica o predstavi ‘Visibaba‘

Monodrama "Visibaba", autorski projekt Lane Barić i Sanje Milardović (dramaturgiju potpisuje Nikolina Rafaj, a scenografiju Andrea Lipej), nedavno je imala uspješnu premijeru u zagrebačkom Teatru &TD, a progovara o usamljenoj ženi u četrdesetima koja, čekajući pregled kod liječnika i bojeći se najgoreg ishoda, na osebujan i komičan način prolazi kroz razne situacije koje su je u životu obilježile i koje ona povezuje s potencijalnom bolešću svog tijela.

"U svijetu s rastućim brojem usamljenih i neprihvaćenih pojedinaca, sve više ljudi u sebi nosi malu Visibabu koja bi, da može, živjela neki skroz drugi život. Dopuštenje za takav život nikad neće dobiti, mora si ga dati sama i sjetiti se da je ona u svojoj suštini - jedna vjesnica proljeća".

Dramska prvakinja, 44-godišnja Lana Barić, ulogu Visibabe iznijela je maestralno - rođena u Splitu, diplomirala glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Aleksandra Jevđevića i Senada Bašića, iza sebe ima brojne nagrade (Breza, Zlatna arena, Nagrada Brussels Short Film Festivala, Nagrada hrvatskog glumišta - ovo su samo neke od njih), njezin dugometražni scenaristički prvijenac, hvaljeni film "Tereza37", bio je i hrvatski kandidat za nagradu Oscar... Svestrana, multitalentirana, elokventna - o njoj se uvijek govori u superlativima, s punim pravom, a budući projekti čekaju s nestrpljenjem.

Premijera “Visibabe“ prošla je odlično, što se vidjelo i po reakcijama publike. To vam je prva monodrama, na njoj ste radili i kao suautorica teksta. Jeste li se u stvaranju predstave vodili i autobiografskim elementima, stvarnim pričama iz vaše okoline?

- Hoćeš nećeš, tako nekako uvijek bude. U konačnici je, naravno, nebitno što je realno, a što nije, kad nešto postaviš na scenu, to postaje fikcija, svačija fikcija, ali vodile smo se nekim svojim osjećajima i iskustvima te iskustvima osoba koje nas okružuju, emocijama koje nas provociraju i tjeraju na promišljanje, preispitivanje. Ono što nam je svakako bila misao vodilja u startu jest - htjele smo napraviti predstavu koja, banalno rečeno, ostavlja prostor nade. To nam je bilo bitno. I ljudi su u konačnici reagirali jako lijepo, sve predstave bile su rasprodane, dobile smo hrpu divnih poruka. Svima nam treba malo više sunca.

Koliko je drugačije/teže/izazovnije raditi monodramu? Ipak ste sami na pozornici, sve je na vama, uz vrlo, vrlo minimalnu scenografiju.

- U početku mi je bilo teško jer sam sama, ja sam naviknuta na kolektiv i u kolektivu većinom i radim, jako volim tu dinamiku, nije bilo onoga ‘evo sad ću ja pa će malo kolegica‘, jer drugih kolega i kolegica nije bilo, ali kad smo se približile kraju procesa, kad je predstava bila zaokružena, scenski mi je to bilo jedno od najlakših iskustava, u premijeru sam ušla neopterećeno i s guštom. Stvarno mi je bio beskrajan užitak raditi monodramu s ovom prekrasnom ekipom oko sebe, a to su Sanja Milardović, Nikolina Rafaj, Andrea Lipej i naši ostali suradnici te divni ljudi iz &TD-a s kojima već dugo surađujem.

U samom imenu glavne junakinje ima puno simbolike - ipak je visibaba vjesnik proljeća, naoko nježna i krhka, a opet dovoljno snažna da se “izbori“ sa zadnjim trzajima zime. Baš kao i Visibaba u predstavi. Koje su to vrline i pobjede, pa i slabosti koje ste željeli istaknuti kroz njezin lik?

- To ime palo mi je napamet jedno popodne, Sanji se svidjelo, ali nismo bile sigurne hoćemo li ići s njim, to je bilo još prije ljeta. Onda se nekako vrlo brzo iskristaliziralo kao ime glavnog lika, naravno da se igramo i s onim ‘VISI‘ i onim ‘BABA‘, a u konačnici najviše s tim što je vjesnica proljeća i zapravo je velika većina predstave bazirana na opozicijama. Okosnica nam je bila usamljenost, pogotovo u kontekstu svega što nam se događalo zadnjih nekoliko godina, ali i u kontekstu neke generalne alijenacije koja se događa manjkom direktnog kontakta. Danas zaista gotovo da i ne moramo izaći iz kuće, ako to baš ne želimo. Mislim da je pobjeda nad samom sobom nekako najveća pobjeda, toliko je do nas, toliko možemo. A što se slabosti tiče, ovisi o percepciji. Zašto bi krhkost, fragilnost, bolnost i emotivnost bile slabosti? U današnjem društvu i dalje se percipiraju tako jer su takvi ljudi najranjiviji, a svijet u kojem živimo okrutan je i surov. Visibaba je empatična osoba i to je najvrjednija osobina koju netko može posjedovati. Naravno da se ljudi neće tek tako izlagati da bi kontinuirano bili otvoreni ranjavanju, ali kako onda živjeti život, u konstantnoj zaštiti od njega samog? To je besmisleno.

image

Nikolina Rafaj, Lana Barić i Sanja Milardović

Luka Dubroja

Žene se kolokvijalno često opisuju kao slabiji i nježniji spol. Smeta li vam to i kako promijeniti taj narativ?

- To su neke etikete koje će, nadam se, postati i ostati prošlost manjkom upotrebe istih.

Mnoge žene u 40-ima sigurno će se lako poistovjetiti s Visibabom - imate li i vi nekad osjećaj da uz ovaj “moderan“, užurban tempo život doslovce projuri kraj vas/svih nas, a toga postanemo svjesni tek kad se suočimo s ozbiljnim preprekama i strahovima - u Visibabinom slučaju, to je sudbonosni liječnički pregled.

- Da, meni se to prije stalno događalo, dok nisam vratila kontrolu nad svojim životom u smislu da svjesno stanem - kontinuirano sam se umarala i mislila da nije do mene, a zapravo sam se sama zakopavala u taj suludi ritam. Funkcionirala sam na način - sad mi se čini da ću za sedam dana nešto moći, ali kad prođe tih suludih sedam dana, ja sam krepana, a ispred mene je još takvih suludih i pretrpanih sedam. Naravno da ti se dogode tjedni kad je apsolutno ludilo, ali sad sam puno više oprezna oko svog rasporeda i organizacije života. Puno više cijenim svoje vrijeme i puno više odmaram.

Visibaba je autsajderica, usamljena, drugačija, neprihvaćena, neshvaćena... I često koristi humor kao svojevrsni obrambeni mehanizam - kako vi rješavate krizne situacije u stvarnom životu? Što prije birate - već prokušane metode, igrate li ziheraški ili riskirate i idete glavom kroz zid?

- Nekako sam uvijek išla glavom kroz zid, čini mi se. Više srce, nego mozak, uvijek je nekako tako bilo. Danas sam malo pametnija. U mladosti sam često bježala u humor, jednom mi je jedna osoba rekla da stalno nekoga citiram, bilo knjigu, bilo pjesmu, to sam u jednom periodu radila i to mi jest bio obrambeni mehanizam, nisam ja rekla, rekao je netko drugi, kasnije nekako sazreš, odrasteš. Danas se uglavnom sa svim problemima nastojim nositi tako što ih pokušam riješiti, to mi se čini jedino smisleno.

image

Lana Barić u monodrami ‘Visibaba‘

Luka Dubroja

Vratimo se još malo na simboliku - i kamen je jako bitan element u predstavi, spominje se u više različitih scena. Možete li nam reći nešto o tome?

- Da, kamen ima posebnu simboliku i on je vezan za nas sve tri autorice teksta, svaka ima svoju neku referencu. U ‘Terezi‘ sam, filmu koji sam pisala, imala naranču - izvana tvrda, unutra mekana, a narančasta, vedra. Kamen je slična vrsta simbolike i zapravo smo ga, takvog tvrdog i sivog, htjele pozitivno konotirati na način - sam odlučuješ je li čaša poluprazna ili polupuna. Vlastitu paradigmu nije toliko teško promijeniti kad se jednom suočiš. Uvijek je pitanje što ćeš sama napraviti s onim što imaš, pitanje vlastitog odnosa, pogleda.

Kao društvo smo sve otuđeniji - društvene mreže i virtualan svijet smanjili su fizički kontakt, a onda su se još desili i covid pandemija, lockdownovi... Sve je više samaca, a i kad imamo nekoga iza sebe, često se opet osjećamo kao da smo sami - to je Visibaba odlično objasnila na primjeru potpore u tri kategorije - obitelj, prijatelji i partner - svi su naoko tu, ali... Kako to promijeniti i kako izgleda vaš društveni život, jeste li zadovoljni njime?

- Jako sam zadovoljna. Kako sam počela pisati za film i prijavljivati se na radionice po Europi, događa se da puno putujem, što jako volim. Putovanja su mi bitna, uvijek sam voljela taj izazov nepoznatog, upoznavanje novih ljudi. I tu u Zagrebu imam divne prijatelje i kolege, uvijek ću radije izabrati direktan kontakt, pa čak i telefonski poziv u odnosu na poruke bilo kakvog tipa. Naravno da si na kraju dana uvijek sama sa sobom, ali pitanje je kako liježeš. Ja u krevet idem mirna, zadovoljna i zahvalna za sve što imam. Bavim se prekrasnim poslom, imam divnu kćer i ljude koji me okružuju i sretna sam što u ovim godinama osjećam tu vrstu zadovoljstva, da ga mogu imenovati i podijeliti s najbližima.

image

Lana Barić

Luka Dubroja

Više od 15 godina prošlo je od vašeg prvog susreta s Teatrom &TD. Kako je danas raditi u tom kazalištu? Koliko je &TD bitan na svekolikoj kazališnoj sceni?

- Mislim da je jako bitan kao odskočna daska mladim umjetnicama i umjetnicima, meni je bio i ostao bitan, neke od najboljih predstava radila sam u &TD-u i uvijek mu se rado vraćam - i kao glumica i kao publika. Tamo sam se uvijek osjećala potpuno slobodnom, uvijek je bilo tako. Žao mi je što je velik dio &TD-a zatvoren i nadam se da proces sanacije neće dugo trajati kako to obično biva kod nas. Puno mladih ovisi upravo o tim honorarima, &TD nema ansambl, ljudi su angažirani po projektu i taj novac puno im znači.

U ansamblu zagrebačkog HNK ste od 2011., snimate serije i filmove, scenaristica ste, redateljica... Kako sve stižete, što vas nadahnjuje, ima li još nekih formata umjetnosti u kojima biste se voljeli okušati?

- Ne znam, gledam sve praktično, iz perspektive - OK, kako ovo sve posložiti, a da funkcionira. Također, ništa od tih stvari ne događa se preko noći, nekad su u pitanju godine rada, tako da često stvari radim paralelno, a da nisu na istom stupnju razvoja. Navikla sam na multitasking i paše mi. U posljednje vrijeme i dosta pjevam, moj dragi kolega Nikša Kušelj još je prije nekoliko godina pokrenuo niz koncerata ispred HNK zajedno s Antom Gelom i počeli smo češće nastupati, to me jako veseli. Uvijek sam voljela pjevati, ali sam se uz pomoć mojih kolega i kolegica u zadnje vrijeme više ohrabrila u tome, tako da mi je baš gušt i veselim se nastupima koji dolaze.

Često kroz svoj rad kritički progovarate o važnim društvenim temama, pogotovo ženskim. Boji li se ovo društvo jakih žena, onih koje imaju što za reći i rade to bez zadrške?

- Boje se onih koje ne mogu kontrolirati, a povijest nas uči da su žene kontrolirane stoljećima, tretirane kao posjed, ‘slabiji spol‘ i ta vrsta obespravljenosti završava, predlažem da se svi saberemo i konačno prihvatimo ravnopravnost.

image

Lana Barić u monodrami ‘Visibaba‘

Luka Dubroja

I sami ste majka jedne mlade žene. Čega se najviše bojite kad je u pitanju njezino odrastanje u društvo kao što je naše, često toliko mizogino, konzervativno, patrijarhalno?

- Ne znam hoće li ovo zvučati glupo i naivno, ali čini mi se da će ona biti OK. Moj dojam je da su joj stvari jasne, uvijek smo puno razgovarale o svemu, nazivale stvari svojim imenima, Mirej je izrazito perceptivna, misli svojom glavom, intuitivna je i vrlo jasno vidi stvari, čak i u ovim godinama i moj je neki unutrašnji osjećaj da će ona biti skroz OK, nevezano za društvo u kojem odrasta, a koje jest i mizogino i konzervativno i patrijarhalno, čini mi se da joj je i u ovim godinama već sve dosta dobro posloženo.

Iz perspektive žene u 40-ima, što su vam donijele godine i sazrijevanje i što biste danas, da možete, savjetovali mlađoj verziji sebe, biste li išta napravili drugačije?

- Ne znam, ne mogu reći da za nečim žalim, općenito mi taj koncept žala nije svojstven, ne znam što bih s tim, nije produktivno. Jako sam zadovoljna svojim životom i on je rezultat svega onoga što je prethodilo, stvarno sam ispunjena i zadovoljna. Svega je tu bilo, ali sve me to dovelo ovdje gdje sam sad, na jednom stvarno lijepom mjestu.

Na kojim drugim projektima trenutačno radite, gdje vas publika još može vidjeti?

- Trenutačno u svom matičnom HNK radim ‘Nestajanje‘ Tomislava Zajeca, predstavu koju režira Dora Ruždjak, sjajan tekst, sjajna ekipa, jako se veselim radu i konačnom rezultatu. Premijera nam je 19. siječnja!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 18:08